U spomen na preminulog akademika Petra Šimunovića, najistaknutijeg hrvatskog jezikoslovca u oblasti onomastike i toponomastike svih vremena.

Prezime Šimunović imaju 3732 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 68. hrvatsko prezime.

Šimunovića je najviše: u Zagrebu (204 obitelji, 487 duša), Splitu (48, 137), Dubrovniku (41, 106), Rijeci (33, 94), Osijeku (35, 79), Slavonskom Brodu (20, 56), Otoku pokraj Sinja (15, 54), Donjem Slatiniku pokraj Slavonskog Broda (12, 44), Sesvetama (13, 42), Stilji pokraj Vrgorca (10, 40), Delnicama (13, 40).

Prezime je nastalo od pridjeva posvojnog Šimunov, izvedenog od biblijskog imena hebrejskog podrijetla Šimun, kako Hrvati izgovaraju biblijsko ime hebrejskog podrijetla Simeon odnosno grčko Simon, što na heberejskom znači "uslišanje".

Inače Šimun je prvo ime prvog apostola, dakle Svetog Petra. Prvo ime Šimun zamijenjeno mu je s Petar, čini se dosta rano. Sveti ga Pavao redovito naziva Kefa, što na aramejskom jeziku, kojim je govorio i Krist, znači "stijena", a sukladno je imenu Petar (Petros), nastalom od grčke imenice petra što znači također "stijena". Osim Šimuna Petra među apostolima bio je i Sveti Šimun Kanaanac ili Zelota, pogubljen u Perziji, gdje je propovijedao kršćanstvo. Biblijska je osoba i Šimun Cirenac, Židov koji je nosio Isusov križ kad je Krist iznemogao na križnom putu prema Golgoti. Četvrti biblijski Šimun bio je gubavac Šimun iz Betanije, u čijoj je kući boravio Krist uoči ulaska u Jeruzalem.

Vrijedan je spomena još jedan Šimun-Magnus (Vračar), koji je živio u I. stoljeću; bio je prvi Samarićanin koji je prešao na kršćanstvo, ali se vratio svojoj herezi te je, dakle, postao i prvi otpadnik u povijesti kršćanstva.

Istog su jezičnog postanja i prezimena: Šimun, Šimunov, Šimunovski, Šimunovsky, Šimunjak, Šimunjer. Šimura, Šimurina.

Šimunović je i učestalo dalmatinsko prezime: prema popisu iz 2001. godine u 74 dalmatinska naselja živi 316 njihovih obitelji s 929 duša, što je oko četvrtine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj.

Šimunovići (Simeonis), brački plemići, spominju se 1483. godine, kad su se u Nerežišću sastali predstavnici 36 bračkih plemićkih obitelji, koji kao utemeljitelji i obnovitelji crkve i imanja nekadašnje benediktinske opatije u Povljima traže patronat nad tom crkvom i imanjima, koje im je oduzeo papa Eugen IV. na traženje hvarskog biskupa Tomasa Tomasinija. U sličnom događaju, opet u Nerežišću, sudjeluje 1579. godine i predstavnik bračkih Šimunovića plemićke krvi.

Šimunovići pučkog podrijetla spominju se na Braču 1574. godine pri diobi soli i 1625. godine prigodom novačenja za bračku ratnu galiju.[1]

Prema popisu iz 2001. godine Šimunovići na Braču žive u šest naselja s 32 obitelji i 73 duše, a najviše ih je: u Dračevici (15 obitelji, 37 duša), Supetru (6, 12), Nerežišćima (4, 11) itd.

Jedan od također starijih spomena prezimena potječe iz 1536. godine, kada su u Konavlima, u naselju Lovornu, zabilježene obitelji Stjepana i Nikole Šimunovića. Nikolina obitelj ostat će vjerna tom prezimenu, a Stjepanova se kasnije opredijelila za preoblikovani oblik Šimunić.[2]

U Cavtatu je pak 1673/1674. godine upisana šestočlana obitelj Nikole Luke Šimunova, koje će potomci opredijeliti za prezime Šimunović.[3]

U popisu iz 1706. godine u Cavtatu su navedeni Šimunovići, bez oznake podrijetla. U tom mjestu 1908. godine je zabilježeno doseljenje obitelji Šimunović iz Gradca pokraj Travnika (Bosna).[4]

U Dubrovniku je pak 1722. godine zabilježen Mijo Šimunović, doseljenik iz Slivna pokraj Metkovića, danas općina Zažablje.[5]

Prema popisu iz 2001. godine u 19 naselja dubrovačko-neretvanskog područja živi 85 Šimunovića obitelji s 253 duše. Ovom prigodom navodimo samo mjesta s 10 i više Šimunovića: u Čibači (četiri obitelj, 19 duša), Dubrovniku (41, 106), Novoj Mokošici (13, 47), Ošljama (6, 18).

Što se pak tiče Šimunovića u staroj Poljičkoj Kneževini, spominju se u ispravi od 24. lipnja 1743. godine, kada "bijaše velika potriba Ivanu i Antonu Sladoevichu a pridivkom Simunovichi, sinovom pokojnog Matija, prodati misto zemglie s okrajnio … zvano Dobri bula." Dakle moguće je da su poljički Šimunovići postali od starijeg roda Sladojevića.[6]

Vjerojatno poljički Šimunovići imaju dvije ili čak i tri grane: ovi drugi, dakle Šimunovići u Docu Donjem spominju se i podosta ranije (1. studenog 1599. godine): pri prodaji zemlje Ivana Budića iz Milošića braći Ivanu i Stipanu Mijoviloviću te njihovom bratučedu Pavlu, kada je jedan od "cinci" (procjenitelja) bio i Jura Šimunović.[7]

U ispravi od 5. prosinca 1685. godine prigodom prodaje zemlje Mikule Grubišića kao svjedoci upisani su Mijovijo Lukačević i Jure Šimunović, oba iz Gornjeg Polja.[8]

Od poljičkih Šimunovića spominjemo iz isprave od 3. ožujka 1747. godine i dvojicu braće Grgura i Ivana, čije je prezime dvoriječno Šimunović Vranković.[9]

U popisu stanovništva Splitske nadbiskupije 1725. godine nadbiskup je Ivan Krstitelj Laghi zatekao u Poljicima, u Kostanju dvije Šimunovića obitelji s 14 duša, a u Dugopolju poviše Splita petočlanu obitelj udovice Anđelije Šimunović.[10]

Poljički Šimunovići doseljavaju i na područje današnje općine Otok na Cetini, gdje ih u maticama stare župe Otok susrećemo u njezinu sjedištu godine 1768., a u susjednom Udovičiću, gdje ih danas nema, 1793. godine.[11]

A. J. Soldo i N. Bezić Božanić utvrdili su da je od Šimunovića doseljenih u istočni dio Cetinske krajine nastao novi rod-Grgati.[12] Soldo je pak, nakon uvida u stare matice župe Otok, utvrdio da se prezime Grgat(ović) javlja u Otoku prvi put 1743. godine.[13]

Prema popisu iz 2001. godine na tom području Šimunovići žive u tri naselja s 23 obitelji i 74 duše: u Kostanju poviše Omiša (dvije obitelji, pet duša), Dugopolju (6, 15), Otoku pokraj Sinja (15, 54).

U Imotskoj su krajini Šimunovići zabilježeni prvi put 1744. godine u Stanju duša župe Slivno, gdje je upisana tročlana obitelj Nikole Šimunovića alias Milićevića, prema čemu je V. Vrčić zaključio kako su slivanjski Šimunovići nastali od Milićevića iz Ograđenika pokraj Čitluka (zapadna Hercegovina).[14]

U Glavini Donjoj pokraj Imotskog Šimunovići su posve novog postanja. Naime dio glaviničkih Kukavica nakon II. svjetskog rata promijenio je prezime u Šimunović, ali i u Martinović, Zelić, Ivanović i Ikar.[15]

Prema popisu iz 2001. godine u sedam naselja imotsko-vrgorskog područja živi 31 Šimunovića obitelj sa 110 duša, a najviše ih je: u Stilji (10 obitelji, 40 duša); Glavini Donjoj (8, 34), Slivnom (6, 14) itd.

U popisima stanovništva Makarskog primorja Šimunovići su zabilježeni u Zaostrogu: godine 1695. devetočlana obitelj Ivana Šimunovića; godine 1744. četiri obitelji s 19 duša: Nikolina s dvije, Ivanova i Stipanova s po šest i Jurina s pet duša; godine 1802. također četiri obitelji s 18 duša: Natalije udovice pokojnog Ivana s četiri, Ante pokojnog Ivana sa šest, Frane pokojnog Jure s pet i Petra pokojnog Ante s tri duše.[16]

U samostanu u Zaostrogu 1786. godine upisana je smrt fra Andrije Šimunovića, ali nije navedeno odakle je.[17]

Prema popisu iz 2001. godine Šimunovići na makarskom području žive u četiri naselja s osam obitelji i 18 duša: u Makarskoj (tri obitelji, 10 duša), Gradcu (2, 2), Podgori (2, 5) i Zaostrogu (1, 1).

U Lič, mjesto u Gorskom kotaru, što je puna dva stoljeća bilo napušteno i prazno, a kojeg je o svom trošku uredio Nikola Zrinski za potrebe kmetskog naselja, naselilo se 15. srpnja 1695. godine 49 obitelji iz zapadne Hercegovine, među kojima su bile i dvije obitelji s prezimenom Šimunović: Vidova i Markova.[18]

Hercegovački Šimunovići, utvrdio je N. Mandić, nastali su od tri roda.

Rodonačelnik Šimunovića iz Gruda bio je Šimun Marić Stipanov, čiju je 10-članu obitelj zabilježio u popisu bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika 1741/1742. godine biskup fra Pavo Dragićević. [19]

Istočnohercegovački Šimunovići nastali su od starog hrvatskog roda Kojića iz Popova polja, čiji je rodonačelnik Šimun Kojić rođen oko 1700. godine u Ravnom pokraj Trebinja. [20]

Šimunovići oko Konjica nastali su od roda Gašića, starinom Margetića, koji potječu iz Slipčića pokraj Čitluka. Prvi se put obiteljski nadimak Šimunovića susreće u maticama 1725. godine, a sve do dolaska Austrougarske i zabrane uporabe više prezimena bili su upisivani kao Šimunovići alias Gašić nekoć Margetići.[21]

Hercegovačkog su podrijetla i Šimunovići derventskog područja: godine 1776. zabilježeno je da je u Kulinu pokraj Dervente, u sjevernoj Bosni, doselila obitelj Križana Šimunovića iz Gabele pokraj Čapljine. [22]

Šimunovići su zabilježeni u oba biskupska popisa bosansko-hercegovačkih Hrvata u 18. stoljeću.

Biskup fra Pavo Dragićević upisao je 1741/1742. godine sedam Šimunovića obitelji s ukupno 32 duše: u selu spojenih naziva Višnjica-Rastići, stara župa Kreševo, dvočlanu obitelj Ante Šimunovića; u župi Jajce dvije obitelji Antinu s dvije u Kozluku i Matinu sa šest duša u Jeleču; u Svilaju, stara župa Pećnik, četveročlanu obitelj Marijana Šimunovića; u župi Sarajevo dvije obitelji: u Latinluku Šimunovu s četiri i Nikolinu sa šest duša u Crnotini; u Ljubni pokraj Žepča osmočlanu obitelj Andrije Šimunovića.

Biskup Marijan Bogdanović zatekao je 1768. godine gotovo trostruko više Šimunovića (14 obitelji sa 116 duša): u Zvirićima, stara župa Brotnjo, osmočlanu obitelj Ivana Šimunovića, u Novom Gradu, stara župa Podvučjak, šestočlanu obitelj Joze Šimunovića; u Trišćanima, župa Rama, 12-članu obitelj udovice Ane Šimunović; u župi Sarajevo tri obitelji: Šimunovu s osam u Čemernu te Matinu sa sedam i Petrovu s četiri duše u Osjeku; na kupreškoj visoravni četiri obitelji: Jurinu sa šest i Ivanovu s 11 duša u Otinovcima te Jurinu s tri i Stipanovu s četiri duše u Zloselima; u staroj župi Soli (Tuzla), u Husinu 12-članu obitelj Šimuna Šimunovića; u župi Žepče tri obitelji: u Bistrici Nikolinu s pet, u Ljubni Andrijinu s 19 i u Prapatnici Petrovu s 11 duša. [23]

Bosansko-hercegovačkim Šimunovićima pripada dio zasluga što se broj pripadnika tog roda u Hrvatskoj za posljednjih šezdesetak godina gotovo udvostručio: od 2000 duša u popisu iz 1948. godine do 3700 Šimunovića u popisu iz 2001. godine.

Glavni pravci preseljenja Šimunovića u drugoj polovici 20. stoljeća zabilježeni su iz Kotor Varoši, Žepča i Jajca u Zagreb, Sesvete, Ivanić Grad.

U 69 naselja zagrebačkog područja i susjednog mu Hrvatskog zagorja prema popisu iz 2001. godine žive 304 Šimunovića obitelji s 847 duša.

Ovom prigodom navodimo samo mjesta s 10 i više Šimunovića: u Domaslovecu (četiri obitelji, 15 duša), Gornjoj Lomnici (5, 30), Habjanovcu (3, 13), Ivanić Gradu (3, 12), Križu (6, 12), Rakitju (3, 15), Samoboru (4, 14), Sesvetama (13, 42), Velikoj Gorici (5, 19), Zagrebu (204, 487).

Šimunovići su ipak najbrojniji na slavonskim prostorima.

Zatečeni su: godine 1698. u Donjem Slatniku dvočlana obitelj Mije Šimunovića; godine 1760. u Grabarju sedam Šimunovića kuća s devet bračnih parova i 63 duše; u Novom Gradu tri obitelji s devet duša; u Rešetarima šestočlana Šimunovića obitelj; u Godinjaku dvije obitelji s devet članova; u Bodovaljcima dvije obitelji s 15 osoba;[24] godine 1698. u Rakitovici pokraj Donjeg Miholjca obitelj Petra Šimunovića; u Levanjskoj Varoši pokraj Đakova obitelj Andrije Šimunovića; u Alagincima pokraj Požege obitelj Nikole Šimunovića; godine 1702. u Bilaču Velikom obitelj Marčinka Šimunovića; godine 1736. u Sovinjaku obitelj Ivana Šimunovića; u Daranovcima obitelj Antuna Šimića; godine 1758. u Viškovcima pokraj Đakova obitelji Gliše, Jose, Mate i Pave Šimunovića; u Levanjskoj Varoši obitelj Blaža Šimunovića.[25]

Prema popisu iz 2001. godine u 99 naselja pet slavonskih županija živi 367 Šimunovića obitelji s 1034 duše, što je više od četvrtine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj. Pojedinačno po županijama to izgleda ovako: u Brodsko-posavskoj (14 naselja, 121 obitelj, 390 duša), u Osječko-baranjskoj (27, 105, 261), u Vukovarsko-srijemskoj (17, 67, 201), u Požeško-slavonskoj (19, 43, 130) i u Virovitičko-podravskoj županiji (12, 21, 52).

Ovom prigodom navodimo samo naselja s 20 i više Šimunovića: u Slavonskom Brodu (20 obitelji, 56 duša), Donjem Slatiniku (12, 44), Godinjaku (21, 71), Novoj Gradišci (10, 23), Rešetarima (12, 35), Starom Petrovu Selu (4, 21), Tisovcu (13, 30); u Osijeku (35, 79); u Vukovaru (11, 27), Vinkovcima (13, 32), Županji (8, 23); u Požegi (15, 34), Čađavici pokraj Virovitice (6, 16).

U 29 naselja dviju najzapadnijih hrvatskih županija (Goransko-primorskoj i Istarskoj) živi 98 Šimunovića obitelji s 265 duša. Najviše ih je: u Rijeci (33 obitelji, 94 duše), Delnicama (13, 40), Puli (12, 27), Galižani (4, 12), Peroju (5, 11), Rovinju (5, 10) itd.

Spominjemo još četiri skupine Šimunovića: bjelovarsku (28 naselja, 47 obitelji, 143 duše), sisačku (21, 55, 141), ličko-senjsku (14, 42, 111) i koprivničko-križevačku (12, 27, 83).

Najviše ih je: u Bjelovaru (devet obitelji, 23 duše), Daruvaru (5, 10); Sisku ( 11, 35), Petrinji (7, 19), Glini (5, 14), Kutini (6, 13), Novskoj (4, 12); Senju (9, 34), Kompolju (9, 21), Otočcu (6, 11), Vrhovinama (3, 10); Đurđevcu (4, 12), Ferdinandovcu (5, 12) itd.

Najpoznatiji nositelji prezimena su: Dinko Šimunović (1873-1933), hrvatski književink, „jedan od prvaka psihološke pripovijesti sa seoskom tematikom koja je oblikovana na razini lika i koja prednost daje afektivnom doživljaju zbilje“. Najvažnija djela: antologojske pripovijesti: Mrkodol, Muljika, Đerdan, Duga, Alkar i romani: Porodica Vinčić i Tuđinac;

Dinkov sin Frano Šimunović (1908-1995) „izraziti je primjer slikara dosljednje slikarske sinteze koji je izrastajući iz zavičaja suvremenim likovnim jezikom ostvario univerzalnu simboliku iznimne sugestivne snage.“ Najvažnija su mu djela: Stare međe, Nestajanje, Stara priviđenja, Sjene kamenjara itd;

Petar Šimunović (1933) najistaknutiji hrvatski jezikoslovac u oblasti onomastike i toponomastike svih vremena. Najvažnija djela: Hrvatska prezimena, Hrvatski prezimenik u koautorstvu s Franjom Maletićem itd.

Literatura

1. D. Vrsalović, Povijest otoka Brača, Supetar 1968., str. 266., 268. i 217.
2. N. Kapetanić-N. Vekarić, Konavoski rodovi, knjiga I. i II., Dubrovnik 2001-2003, str. 196-197.
3. Isto, knjiga II. str. 58.
4. Isto, knjiga I., str. 165. i 161.
5. M. Sivrić, Migracije iz Hercegovine na dubrovačko područje (1667-1808), Dubrovnik 2003., str. 74.
6. M. Mišerda, Spomenici Gornjih Poljica, Priko 2003., str. 189.
7. Isto, str. 12.
8. Isto, str. 62.
9. Isto, str. 202.
10. B. Zelić Bućan, Popis pučanstva Splitske nadbiskupije 1725. godine,., str. 279. i 281; Radovi Historijskog arhiva Split, svezak V., Split 1967.
11.  J. A. Soldo, Sin ja krajina u 17. Ii18. stoljeću, knjiga II.,Sinj 1997., str. 37. i 38.
12. Isto, str. 21.
13. Isto, str. 37.
14. V. Vrčić, Plemena Imotske krajine, Imotski 1996-. str. 168.
15. Isto, str. 102. i 103.
16. M. Ujdurović, Stanovništvo Makarskog primorja od 15. do 19. stoljeća, Gradac 2002., , str. 71., 115-116. i 179-180..
17. J: A. Soldo, Djelovanje franjevaca Provincije Presvetog Otkupitelj kroz 250 godina(1735-1985), str. 344; Zbornik Kačić Split 1985.
18. R. Pavelić, Stope predaka: Bunjevci u Hrvatskom primorju, Gorskom kotaru i Lici, Eijeka 1991.op. cit., str. 23.
19. N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Mostaru, Mostar 1999., str. 535.
20. Isto, str. 556.
21. Isto, str. 557.
22. A. Zirdum,Prezimena katolika plehanskog kraja od 1760. Do 1910. Godine, str. 115; Monografija župe Plehan, Plehan 1987.
23. D. Mandić, op. cit., str. 102., 35., 64., 103., 37; 119., 198., 149., 219., 220., 148., 147., 209., 191., 190.
24. A. Zirdum, op. cit., str. 226., 232., 189., 247. i 296.
25. M. Marković, Slavonija. Povijest naselja i podrijetla stanovništva, Zagreb 2002., str. 214., 251., 429; 474; 432., 484; 234. i 251.

U posljednjih pet godina na ovim smo stranicama objavili pregršt članaka o hrvatskim prezimenima. Neka prezimena spomenuta su u tekstovima o lokalitetima na kojima su povijesno prisutna (npr. u tekstovima Mladena Pavera ili Miroslava Čaića), dok su o drugima objavljeni zasebni eseji (posebno iz pera Ante Ivankovića, Mladena Pavera ili Nediljka Budiše).

Kako bismo čitateljima olakšali pretraživanje i pristup tekstovima, objavljujemo svojevrsni indeks tekstova s naznakom vrste teksta.

Banski nalog za suđenje puntarima 1564.g.

Do velikog seljačkog ustanka u Hrvatskoj i Sloveniji 1573. g. , poznatog pod nazivom Gupčeve bune, nije došlo “preko noći”, već je on imao karakterističnu pretpovijest. Zaoštravanje odnosa između feudalaca i njihovih podložnika jačalo je godinama. Tako je i silnik Tahy od svog dolaska u Hrvatsku bio stalno u sukobu ne samo sa svojim kmetovima nego i suvlasnicima Stubice i Susedgrada, obitelji Meknyczer.

O Tahyjevim zlodjelima uvjerljivo svjedoči istraga koju je pokrenuo ugarski palatin (kraljevski namjesnik). Tu se navodi kako je Tahy svojim kmetovima izravno otimao stoku i vino, oduzimao zemlju i izgonio ih s posjeda, a mnoge dao okovati u lance i baciti u svoju tamnicu. Ovamo bi dospio i poneki svećenik, poput nesretnog župnika iz Pušče. One koji se nisu imali čime otkupiti, Tahy bi znao i pogubiti.

Utoliko je zanimljivije pismo bana Petra Erdödija, poslano 9. travnja 1564, zagrebačkom Kaptolu koji je imao neke funkcije današnjeg državnog odvjetništva. U pismu ban zahtijeva da se pred sud pozovu stotine podložnika s vlastelinstva Susedgradsko-stubičkog. Svi su oni 27. siječnja iste godine sudjelovali u napadu na kuriju (dvor s imanjem) Tahyjeva upravitelja u Gornjoj Stubici Petra Petričevića.

U toj prvoj oružanoj akciji protiv Tahyja sudjelovale su stotine podložnika: kmetova, gornjaka, seoskih sudaca, njihovih zamjenika (“glasnici”) i predijalaca (malih plemića) . Svi su oni bili podložnici udovice Uršule Meknyczer, Tahyjeve suvlasnice na Susjedgradsko-stubičkom vlastelinstvu. Svaki je od njih već imao neki svoj račun koji je htio izravnati s Tahyjem. Tako se može razumjeti zašto je za njima ostala razorena kurija u Gornjoj Stubici, odvedena stoka, razbijeni lajti s vinom u podrumu i počupana stabla u voćnjaku.

“Arhivski vjesnik” u dvobroju VII-VIII ( 1964./1965.g.) objavio je spomenuto pismo bana Erdödija od 9. travnja 1564.g. s popisom službenika i kmetova Uršule Meknyczer, optuženih da su sudjelovali u napadu na kuriju u Gornjoj Stubici protekle zime. Svrstan u nastavku abecednim redom, taj popis se otvara njihovim potomcima da prepoznaju pretke koji su se digli na Tahyja još sedam godina prije Gupčeve bune.

Podsjetimo, trenutačno hrvatsku reprezentaciju u tenisu, uz Ivu Karlovića, sačinjavaju dvojica igrača rođenih u planetarno poznatom Međugorju (Marin Čilić i Ivan Dodig). Zanimljivo je spomenuti da ih dio hrvatskih medija, kad pobjeđuju, svrstava u Hrvate, a kad gube onda su samo Hercegovci iz Međugorja. Povod za ovaj zapis je uspjeh Ivana Dodiga koji se s Brazilcem Marcelom Melom plasirao među osam najboljih parova u svijetu. U trenutku pisanja ovog zapisa osigurali su s dvije pobjede na „turniru svih turnira“ u Londonu mjesto među četiri najuspješnija para na planeti.

Ivan Dodig. Izvor: Wikipedia

Prezime Dodig ima 1115 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 193. hrvatsko prezime.

Dodiga je najviše: u Zagrebu (71, 171), Metkoviću (36, 127), Košutama pokraj Sinja (19, 68), Drumu pokraj Imotskog (19, 57), Velikom Prologu pokraj Vrgorca (16, 55), Šibeniku (19, 51), Osijeku (16, 37), Sesvetama (6, 25), Rogotinu pokraj Ploča (13, 25) i Zatonu pokraj Šibenika (9, 24).

Prezime je istovjetno s imenicom dodig sa značenjem doseljenik, onaj koji se „dodigne“ sa stokom i imovinom u novo prebivalište; dodigalac. Riječ je o prezimenu dinarskih stočara, kako u Dalmatinskoj zagori tako i u zapadnoj Hercegovini, koji su se u proljeće iz ravnice, iz nizinskih i toplijih predjela penjali sa svojim stadima u potrazi za pašom na visokim planinskim proplancima, poštujući pri tome „dostignutost ranijeg prebivališta“.

Slična su jezičnog postanja i prezimena: Doda, Dodić, Dodigović, Dodik, Dodiković.

Dodig je ponajprije prezime dalmatinskog područja: popis iz 2001. godine zabilježio u 45 naselja tog kraja 230 Dodigovih obitelji sa 689 duša, što su gotovo dvije trećine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj.

Nisu svi istog krvnog podrijetla, pa se primjerice u Dalmaciji razlikuju: šibenska, imotska i hercegovačko-neretvanska grana roda.

Prezime je zabilježeno je u Šibeniku u 17. stoljeću.[1]

U tom su gradu u maticama u drugoj polovici 17. stoljeća upisivani i Dodizi pravoslavne vjere, a prema A. Bačku i Dodizi s benkovačkog područja su istih korijena, ali tamo ih nije zatekao popis iz 2001. godine.[2]

Na šibenskom području prema popisu iz 2001. godine Dodizi su nastanjeni u pet naselja s 26 obitelji i 87 duša, a najviše ih je: u Šibeniku (19 obitelji, 51 duša), Zatonu (šibenskom) (4, 29) itd.

Jedan od starijih spomena tog prezimena nalazi se u najstarijoj matici krštenih u franjevačkom samostanu u Zaostrogu, gdje je 1683. godine upisano krštenje Vida Dodigovića (duži oblik prezimena), a 1699. godine kršten je Tadija Dodig Dujmov iz Vrgorca.[3] Naime u to su vrijeme franjevci iz samostana u Zaostrogu pastorizirali vjernike u Hercegovini, koje je tada sastavni dio bila i Vrgorska krajina.

Vrgorski Dodizi su hercegovačkog podrijetla, ali o njima malo kasnije. Na tom području popis iz 2001. godine zabilježio je Dodige u šest naselja s 22 obitelji i 78 duša, a najbrojniji su: u Velikom Prologu (16 obitelji, 55 duša), Podprologu (2, 9), Malom Prologu (1, 5) itd.

Hercegovačkog su podrijetla i Dodizi neretvansko-makarskog područja, a popis iz 2001. godine ih je zatekao u 11 naselja sa 72 obitelji i 230 duša, a najviše ih je: u Metkoviću (41 obitelj, 144 duše), Rogotinu (13, 25), Pločama (7, 23), Makarskoj (3, 9) itd.

Dio zapadnohercegovačkih Dodiga nastao je od starijeg roda Bitunjanin s ranijim prezimenom Zvirović, po kojem je i istoimeno selo u Brotnju (danas općina Čitluk) dobilo naziv.

Uz Bitunjanine od Zvirovića su nastali još i: Daničići, Džeke, Gadže, Jurasi, Kapulari, Martinovići, Mandići iz Hardomilja pokraj Ljubuškog, Mijići, Miljci, Nikšići, Prćavci, Repci, Sulići, Sušići, Vlahe i Vlaićevići.

Postanak Dodiga od Bitunjanina utvrdio je uvidom u matične knjige N. Mandić. Najprije recimo da je u popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine u Rodoču pokraj Mostara upisano petočlano domaćinstvo Ivana Dodiga. Ivanovi sinovi Mate i Jure različito su se upisivani u maticu krštenih stare župe Mostar: godine 1802. kršten je Jozo sin Mate Dodiga iz Rodoča i majke Jurke Vladić; godine 1810. krštena je Ana kći Mate Bitunjanina iz Rodoča majke Jurke Vladić; godine 1811. kršten je Ante sin Jure Bitunjanina iz Rodoča i njegove žene Cvite; Jure je sin Ivana Dodiga, pa je očekivano bilo prezime Dodig a ne Bitunjanin; godine 1813. kršten je Mijo, sin Mate Bitunjanina i majke Jurke Vladić.[4]

N. Mandić navodi još jedan podatak za tvrdnju da su Dodici postali od Bitunjanina: „Godine 1800. kršten je Šimun, sin Jure Puce iz Rodoča pokraj Mostara i majke Luce rođene Dodig; 1804. godine krštena je Matija, kćer Jure Puce iz Rodoča i majke Luce Bitunjanin; godine 1813. krštem je Bariša, sin Jure Puce iz Rodoča i majke Luce Dodig.[5]

Nadprosječna plodnost Dodiga nekadašnjih Zvirovića uvjetovala je njihovo širenje diljem zapadne Hercegovine i Neretve: od Metkovića do Crvenica na Duavnjskom polju: Zvirovići, Međugorje, Gradnići, Paoča, Čapljina, Trebižat, Gorica pokraj Čapljine, Grabovina, Gabela, Metković, Rodoč, Podprolog, Crveni Grm i Crvenice pokraj Tomislavgrada.

Frane, mlađi sin Tome Dodiga, zabilježenog u Paoči u Dragićevićevom popisu 1731/1852. godine u Paoči pokraj Čitluka, oženio se 1768. godine Katom, kćeri Marka Smoljana iz Međugorja i s njomje u Paoči imao pet sinova: Lazara (1791), Matu (1794), Franu (1796), Šimuna (1799) i Marka (1802).

Frane Dodig sa trojicom sinova (Lazar, Frane i Marko) preselio je oko 1810. godine u Međugorje, gdje su oni zasnovali obitelji u kojima ima se rodilo 11 sinova, koji su preci današnjih Dodiga u Međugorju.[6]

Od međugorskih Dodiga je poznati hrvatski tenisač Ivan Dodig, jedan od vrhunskih svjetskih igrača u parovima, primjerice i s Brazilcem Melom.

Oba biskupska popisa bosansko-herecgovačkih Hrvata katolika iz 18. stoljeća svjedoče da su hercegovački Dodizi ostavili brojne tragove i u tom dobu. Primjerice biskup fra Pavo Dragićević je 1741/1742. godine zabilježio: u Zvirovićima pokraj Čitluka tri obitelji s prezimenom Dodig: Matinu s pet, Vidovu s osam i Božinu s 15 duša; u Paoči pokraj Čitluka četveročlanu obitelj Mate Dodigovića (duži oblik prezimena); u Ljutom Docu pokraj Širokog Briga sedmočlano kućanstvo Jure Dodiga; u Mesihovini pokraj Duvna petočlano domaćinstvo Mije Dodige (nominativ Dodiga).[7]

Biskup fra Marijan Bogdanović je 1768. godine zatekao: u Paoči tri obitelji s prezimenom Dodig: Jozinu, Tominu i Barišinu s po sedam duša; u Knešpolju pokraj Širokog Briga četveročlano domaćinstvo Stipana Dodigovića, vjerojatno tek doseljenog s područja Brotnja; na duvanjskom području zabilježene dvije Dodigove obitelji: u Mesihovini (upisan je zaselak Bučići) 12-člano kućanstvo Luke Dodigovića, a u Vedašiću dvočlana, vjerojatno tek doseljena obitelj Ante Dodigovića; na livanjskom pak području 1768. godine zabilježeni su i Dodizi i Dodigovići: u Kablićima šestočlana obitelj Joze Dodiga, a u Odžaku dom je imao Ivan Dodigović i njegovih devet ukućana.[8] Dakako riječ je o dvama oblicima istog prezimena.

Dodizi Cetinske krajine također su hercegovačkog podrijetla, a iz Hercegovine su u nova prebivlišta stigli krajem 17. stoljeća s oba prezimena: i nekadašnjim Bitunjanin i tadašnjim Dodig.[9]

Popis iz 2001. godine zabilježio je Dodige u Cetinskoj krajini u pet naselja s 26 obitelji i 95 duša: u Košutama (19 obitelji, 68 duša), Vedrinama (3, 17), Čačvini (2, 7), Jabuci i Sinju po jedna osoba (1, 1).

U Imotskoj krajini, u Podbablju, Dodizi su nastali od starog roda Lucića, što je očito iz venecijanskog zemljišnika iz 1725. godine za naselje Podbablje, u kojem je upisano da su mletačke vlasti dodijelile šestočlanoj obitelj Mate Lucića rečenog Dodigovića (duži oblik) 14 kanapa zemlje. Već u Stanju duša župe Podbablje iz 1739. godine taj domaćin je upisan kao Mate Dodig.[10]

Od podbabljskih Lucića nastala su još dva imotska roda: Jakići i dio Lončara.

U Imotskoj krajini popis iz 2001. godine Dodige je zabilježio samo u Drumu (19 obitelji, 57 duša).

Dodizi šireg splitskog područja su različita mjesnog podrijetla, a popis iz 2001. godine zabilježio ih je u 10 naselja s 49 obitelji i 156 duša, a najviše ih je: u Splitu (35 obitelji, 107 duša), Podstrani (3, 13) itd.

Dio hercegovačkih Dodiga (Tomislavgrad, Ljubuški) kao i dalmatinskih (Vrgorac, Neretva, Trilj) u drugoj polovici 20. stoljeća osigurao je nove adrese stanovanja u glavnom hrvatskom gradu i njegovoj okolici: popis iz 2001. godine je u 10 naselja zagrebačkog područja zatekao 86 Dodigovih obitelji s 214 duša, a gotovo su svi u Zagrebu (71 obitelj, 171 duša) i Sesvetama (6, 25).

Spominjemo još i slavonske Dodige, koji su pretežito bosanskog podrijetla: u 22 naselja pet slavonskih županija prema popisu iz 2001. godine živi 49 Dodigovih obitelji sa 137 duša. Najviše ih je na osječkom i vukovarskom području: u Osijeku (16 obitelji, 37 duša), Gradištu (4, 20), Ivankovu (2, 10), Bračevcima (3, 9), Jakšiću (3, 9) itd.

U Bosanskoj krajini sa starinom u Laktašima pokraj Banje Luke živi Srbi pravoslavci s neznatno preoblikovanim oblikom prezimena Dodik.

Literatura

1. I. Ostojić, Šibenska onomastika, nastavak III., str. 287; Zbornik Kačić Split 1989.
2. A. Bačko, Porodice dalmatinskih Srba, Beograd 2008., str.151.
3. N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Brotnju, Mostar-Brotnjo 2001., str. 120.
4. N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Brotnju, Mostar-Brotnjo 2001., str.. 120.
5. N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Čapljini i okolici, Čapljina 2003., str. 155.
6. N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Brotnju, Mostar-Brotnjo 2001. , str. 121.
7. D. Mandić, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annis 1763. et 1768. exaratis, Chucago-Roma 1962., str. 88., 94. i 26.
8. Isto, str. 130, 133, 142. i 144.
9. Opširnije u mojoj knjizi Podrijetlo hrvatskih rodova u Trilju i okolici, Trilj 2003., str. 164.
10. V. Vrčić, Plemena Imotske krajine, Imotski 1996., str. 186.

Prezime Kujundžić ima 1210 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 432. hrvatsko prezime.

Kujundžića je najviše: u Ivanbegovini pokraj Imotskog (74 obitelji, 263 duše), Zagrebu (63, 149), Splitu (37, 107), Grubinama pokraj Imotskog (22, 103), Osijeku (18, 42), Imotskom (10, 33), Slavonskom Brodu (8, 27), Glavini Donjoj pokraj Imotskog (5, 23), Kamenmostu pokraj Imotskog (5, 20), Belišću (5, 20).

Prezime nastalo od naziva zanimanja kujundžija (> kuyumcu< turski kuyum = izrađevine od zlata i srebra + sufiks –cu), što na turskom jeziku označava obrtnika koji izrađuje uporabne i filigranske predmete (džezve, ibrici, đugumi itd.) od zlata i srebra i ukrašava ih na tradicionalni orijentalni način. Dakle kujundžija je zlatar. Kako naziv ovog zanimanja ima i više inačica: kujundžija (kujunđija), kojundžija (kojunđija), kolundžija (kolunđija), kulun-džija (kulunđija), tako je i više inačica tog prezimena.

Slična su jezičnog postanja i prezimena: Kojundžić. Kojundžija, Kojunđić, Kojunđija, Kolundžić, Kolundžija, Kolunđija, Kujundžić, Kujundžija, Kulundžić, Kulundžija, Kolunđić.

U Dalmaciji je popis iz 2001. godine zabilježio više od polovice svih hrvatskih Kujundžića: 187 obitelji sa 679 duša s maticom u Imotskoj krajini (112, 458).

Najzanimljive je imotsko naselje Ivanbegovina, u kojem je popis iz 2001. godine zatekao 97 obitelji s 268 duša, a gotovo svi se prezivaju Kujundžić (74, 236); dvije osobe u Ivanbegovini imaju dvoriječna prezimena: Kujundžić Lautero i Ujević Kujundžić.

Osim u Ivanbegovini tada su u Imotskoj krajini Kujundžići zabilježeni još i: u Donjem Prološcu (tri obitelji, 12 duša), Glavini Donjoj (5, 23), Grabovcu (1, 1), Grubinama (22, 103), Kamenmostu (5, 20) i Krivodolu (2, 4).

Prezime Kujundžić u Zmijavcima se „pretvorilo“ u dvoriječno prezime Kujundžić Mišević, koje je prema popisu iz 2001. godine u uporabi u dvama naseljima općine Podbablje: Drumu (šest obitelji, 13 duša) i Kamenmostu (1, 4).

Kujundžići u Imotskoj krajini participiraju i u dvoriječnom prezimenu Kujundžić Lujan: u Glavini Donjoj (dvije obitelji, osam duša), Imotskom (1, 5) i Poljicima Imotskim (11, 28).

Kad se uzme u obzir da je Imotska krajina bila 225 godina pod turskom vlašću (od 1493. do 1718. godine), posve je razumljivo da u tom kraju ne postoji prezime Zlatar. Također treba dodati da su se nekoć pod kujundžijama podrazumijevali i kovači, koji su izrađivali široki spektar predmeta od metala, alate i različita pomagala na poljoprivrednom gospodarstvu.

Imotskih korijena je većina hrvatskih Kujundžića, kojih je prezime nekoć glasilo Kulunžić. Naime prema venecijanskom zemljišniku iz 1725. godine mletačke su vlasti dodijelile Filipu Kulunžiću u Poljicima pokraj Imotskog dva kanapa zemlje, dok je Luka Kulunžić dobio 10 kanapa ali u Zastružju, zaseoku sela Runovića također pokraj Imotskog.

Pri diobi močvarnog zemljišta Imotskog polja 1747. godine banderija harambaše Ivana Kulundžića sa 78 obitelji dobila je 159 kanapa močvarnog tla.”[1]

Kujundžići iz Poljica (Imotskih) raseljavaju se čak i na istok od zavičaja, što je u tom vremenu bila prava rijetkost: u selo Služanj pokraj Čitluka, tada Turska, oko 1870. godine odselio je Ivan Kujundžić Filipov, “koji se prvi put spominje u matici vjenčanih 1873. godine prigodom upisa njegova vjenčanja s Božicom, kćeri Nikole Škegre iz Služnja, doseljenog iz Buhova pokraj Širokog Briga.[2] Dakako riiječ je o domazetskom braku.

Od imotskih pripadnika tog roda je i dr. Milan Kujundžić (rođen je 27. travnja 1957. godine u Ivanbegovini, jedan od kandidata za predsjednika Republike Hrvatske na predstojećim izborima.w

U Kosorima pokraj Vrlike prema popisu iz 2001. godine živi tročlana obitelj s prezimenom Kujundžić, dok su se ostali pripadnici tog roda na vrličkom području opredijelili za oblik Kojundžić: Maovice (osam obitelji, 18 duša) i Vrlika (1, 2).

Oni su u venecijanskom zemljišniku iz 1710. godine zabilježeni s prezimenom Kujundžija (u izvorniku Cuiunqia).[3]

Tadašnje Kujundžije u Vrliku su doselile s livanjskog područja, na koje su stigli oko 1720. godine iz okolice Jajca.[4]

Spominju se i u popisu bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika biskupa fra Pave Dragićevića iz 1741/1742. godine: u Zastinju pokraj Livna dvočlana obitelj Lovre Kujundžije, u Konjicu (devetočlana obitelj Pave Kujundžića), u Kopiću i Tomiću pokraj Kreševa (dvije obitelji: Matina s četiri i Ivanova s 11 duša) te u Bistrici pokraj Jajca (13-člana obitelj Luke Kujundžića). [5]

Od livanjskih Kujundžija nastali su Šukeri u Donjim i Gornjim Rujanima te u Lištanima, a od njih je i istaknuti hrvatski nogomeataš Davor Šuker, čiji su roditelji iz Rujana preselili u Osijek.

Pretežiti dio sadašnjih zagrebačkih Kujundžića potomci su doseljenika iz Imotske krajine: u šest naselja 72 Kujundžića obitellji sa 185 duša, a najviše ih je: u Zagrebu (63 obitelji, 149 duša), Velikoj Gorici (2, 14), Svetom Ivanu Zelini (3, 11), Sesvetama (2, 9) itd.

U 14 pak naselja dalmatinskog područja prema popisu iz 2001. godine s uporabi je i modificirani oblik prezimena Kojundžić (41 obitelj sa 106 duša): na Kamenu pokraj Splita (jedna obitelj, dvije duše), Kaštelima (9, 20), Kninu (5, 12), Maovicama (8, 18), Mravincima (1, 4), Okrugu Gornjem (2, 6), Sinju (1, 4), Solinu (2, 5), Splitu (4, 15), Supetru (1, 3), Sutini pokraj Muća (1, 2), Šibeniku (2, 6), Trogiru (3, 8), Vrlici (1, 2).

U Metkoviću živi petočlana obitelj s oblikom prezimena Kojunđić.

U Šibeniku je 1695. godine zabilježen Bartholomeus Culuncich (Bartol Kulunčić), a ista osoba upisana je i 1700. godine u Šibeniku s neznatno preoblikovanim prezimenom: Bartholomeus Culungich (Bartol Kulundžić ili Kulunđić).[6]

Popis iz 2001. godine zatekao je na šibenskom području samo u Skradinu tročlanu obitelj Kolundžić.

Na brodskom području pripadnici tog roda nekoć su se služili s tri oblika prezimena, a zabilježeni su 1760. godine: u Svilaju osmočlana obitelj Jure Kujunčića; u Dubočcu dvije obitelji s prezimenom Kujundžić: Katina s jednom i Ivanova s dvije duše; u Slavonskom Kobašu obitelj Mije Kolunđića s četiri člana i samac Petar Kolunđić.[7]

U 27 naselja pet slavonskih županija popis iz 2001. godine zatekao je 74 Kujundžića obitelji s 200 duša. Ovom prigodoma navodimo samo naselja s 10 i više Kujundžića: u Antunovcu (tri obitelji, 16 duša), Babinoj Gredi (4, 12), Belišću (5, 20), Ivanovcu (3, 10), Osijeku (18, 42), Slavonskom Brodu (8, 27), Bebrini (jedna obitelj, pet duša), Gornjoj Vrbi (1, 4), Kaniži Bebrinskoj (1, 1) i Slavonskom Brodu (8, 27), Vinkovcima (7, 17).

Spominjemo još dvije skupine Kujundžića: primorsko-istarsku (10 naselja, 17 obitelji, 57 duša) i sisačku (14, 10, 57), a najbrojniji su: u Rijeci (šest obitelji, 18 duša), Puli (3, 15), Jurdanima (1, 5); Novskoj (4, 11), Jazavici i Starom Grabovcu po (1, 6) itd.

Mjesto u kojem zasigurno živi najviše Kujundžića Hrvata katolika je Subotica (Bačka) s oko tisuću duša.

Od Hrvata Kujundžića iz Bačke (Srbija, Vojvodina) spominjemo i one iz grada Baje (Mađarska), koji su 1835. godine dobili od kralja Ferdinada V. plemstvo s pridjevom Lemeški (Josip Kujundžić i njegova supruga Elizabeta), jer su im posjedi bili u Lemešu, a kasnije u Subotici, gdje danas žive potomci te obitelji.

Kujundžić je prezime sve tri vjerozakona na južnoslavenskim peostorima: u rimokatolika u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u pravoslavaca u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji te i u muslimana u Bosni i Hercegovini.

Literatura

1. V. Vrčić, Plemena Imotske krajine, Imotski 1996.. str. 201.
2. N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Brotnju, Mostar-Brotnjo 2001., str. 259.
3. Državni arhiv u Zadru, Venecijanski zemljišnik iz 1709. oodine za naselje Maovice pokraj Vrlike.
4. M. Petrić,Porijeklo stanovništva Livabjskog polja, Sarajevo 1962., str. 79.
5. D. Mandić,Chroati catholici Bosnae et Hercegovine in descriptionibus annis 1643. et 1768. exaratis , Chicago.Roms 1962 ., str. 102., 99., 98. i 36,
6. I. Ostojić, Šibenska omomastika, nastavak III., str. 321; Zbornik Kačić Split 1989/1990.
7. A. Zirdum, Počeci naselja i stanovništvo brodskog i gradiškog područja (1698- 1991.), Slavonski Brod 2001., str. 202., 36-37. i 218.

Nastavljamo s predavanjima članova Hrvatskog rodoslovnog društva o svojim rodoslovnim istraživanjima. Pozivamo vas na drugo predavanje u srijedu, 17. prosinca 2014. godine, u 18 sati u zgradi Hrvatskog državnog arhiva na Marulićevom trgu 21 u Zagrebu. Predavanje pod nazivom “Slike iz obiteljske povijesti” održat će naša članica Gordana Hmelina.

Popis graničarske posade iz bjelovarskog čardaka 1630.

Na predavanju će biti ispričana povijest obitelji Popović koja seže u 1737. godinu, kada su muški članovi obitelji bili graničari u Varaždinskom generalatu. Priču ćemo pratiti do svršetka I. svjetskog rata, kada se njen djed Filip vratio nakon šest godina iz ruskog zarobljeništva iz 4550 kilometara udaljenog Taškenta.

Muški potomci obitelji nisu izumrli do danas i jedna grana još živi na dijelu posjeda koji su njihovi najstariji preci dobili na uživanje kao naknadu za vojnu službu.

Vidimo se na predavanju!

Hrvatska prezimena tipa Munivrana, Munižaba, Munikravić i bošnjačko prezime Munikoza s jezičnog motrišta su nadimačke složenice, sastavljene od glagola munuti i imenica vrana, žaba, Kravić i koza.

Svršeni glagol munuti značenjski je u Velikom Anićevu rječniku opisan kao: udariti udarcem kratkog poziva i nevelike brzine ili suzdržano u leđa ili rebra, obično laktom.

U Milana Nosića glagol munuti znači: naglo ući ili izići, naglo proći, nestati.[1]

Munivrana

Kad sam 2004. godine završavao moju knjigu Podrijetlo hrvatskih rodova u općini Otok na Cetini[2], onda mi je tridesetak anketiranih u selu Gala, općina otok na Cetini, u kojem živi gotovo trećina svih Munivrana u Hrvatskoj (26 obitelji, 99 duša) potvrdilo da glagol munuti ili muniti znači ugrabiti nešto na brzinu, drpiti, maznuti iznenadno. Dakle munuti u govorima Dalmatinske zagore i zapadne Hercegovine ne znači klasično ukrasti, već iznenadno, brzinski otuđiti nešto sitno, najčešće nevrijedno kao što je vrana, žaba.

Čak kad je riječ o vrani, onda u Gali rečeno je tada nema razloga da netko nekom mune vranu, koje je posve nevrijedna, jer se primjerice meso te ptice u tim krajevima ne jede, pa je mnogo vjerojatnije da bi mogla biti vrana strašilo, kojom su ratari domaćini plašili prave vrane i ine štetočine da bi zaštitili svoja žitišta prije žetve.

Što se pak tiče Munivrana u Hrvatskoj, prema popisu iz 2001. godine u 13 naselja živi 71 obitelj i 235 osoba s tim prezimenom. Najviše ih je: u Gali (26 obitelji, 88 duša), Splitu (14, 44), Glavicama pokraj Sinja (6, 20), Zagrebu (6, 20), Sinju (5, 14), Solinu (5, 11).

Munivrane su se nastale od starijeg roda Bešlića, koji je starinom iz Rakitna i Rastovače u zapadnohercegovaćkoj općini Posušja.

Posve je sigurno da su Bešlići u istočni dio Cetinske krajine prebjegli 1687. godine s onih pet tisuća Hrvata katolika s područja Rame, Duvna, Livna, Kupresa, Glamoča, Doljana i Rakitna te da su pri dolasku imali poteškoća s na to područje već prispjelim stanovnicima povijesne Poljičke Knežavine. Primjerice harambaša Nikola Podbiočić iz Rakitna, koji je 22. lipnja 1692. godine od providura D. Dolfina dobio oranice u Vedrinama pokraj Trilja, tuži se venecijanskim vlastima da su Poljičani njegovoj 16-članoj obitelji preoteli sve osim dva kanapa oranice. Stoga je opći providur A. Mocenigo zapovjedio Poljičanima 26. travnja 1698. godine da mu vrate 30 kanapa zemlje.[3]

Godine 1694. Bože Bešlić, također doseljenik iz Rakitna, smjestio je u Vedrinama 20 osoba, pa su mu mletačke vlasti dodijelile 40 kanapa zemlje, koja je do tada pripadala Juri Radanoviću iz Poljica[4]. Favoriziranje Hercegovaca na štetu Poljičana vjerojatno je rezultat okolnosti da su prebjegli iz druge države (Turske) i izgubili sve veze s dotadašnjim prebivalištima.

Dakako sukobi oko zemlje događaju se i među doseljenim Hercegovacima. “Jure Bešlić i Mijo Podbiočić dobili su zemlje ispod kuće u Vedrinama pokraj Trilja. Međutim tu se 1696. godine nastanio Jure Vukas(ović), vjerojatno iz Rakitna s 20 osoba u mjestu Čuliću (?) uz posjede Rozića. On je počeo smetati Bešliću i Podbiočiću uživanje dobivenih zemalja pa mu je opći providur 1699. godine to izričito zabranio. Vukas(ović) je također smetao i Mati Lipotiću. Kad su Bešlić i Podbiočić počeli smetati Vukas(ović)u, on se potužio općem providuru. Te godine (1697) opći providur S. Capello zabranio je Jakovu Staziću i Petru Pezeljeviću i još nekim Poljičanima, uznemiravati novog podanika Juru Bešlića: neka ga puste na miru da obrađuje svoja dva kanapa zemlje u Vedrinama, gdje je sagradio kućicu za 18-članu obitelj.[5]

Bez obzira na te sukobe Hercegovci se, većinom iz Rakitna, predvođeni harambašom Petrom Šipićem pokojnog Stipana smještaju u posve novom naselju pokraj Trilja, kojeg su po zavičajnom Rakitnu prozvali Rakićanima. Od ukupno 26 doseljenih rakitskih obitelji najbrojnije su one s prezimenom Bešlić: Grgur Bešlić pokojnog Mije (8 članova, 13 kanapa), Grgur Bešlić pokojnog Ivana (14, 21), Marko Bešlić pokojnog Petra (5, broj kanapa u izvorniku nečitljiv), Jure Bešlić pokojnog Mije (14, 12), Nikola Bešlić pokojnog Ilije (5, 18), dok je ime Marka Bešlića u izvorniku prekriženo.[6]

U matici umrlih stare župe Sinj 1756. godine u selu Gali zabilježena je smrt Bože Bešlića zvanog Munivrana, a njegova supruga Kata Bešlić Munivrana preminula 1768. godine.[7]

U maticama stare župe Otok 1760. godine u Gali je prvi put upisano i dvoriječno prezime Bešlić Munivrana, a desetak godina ranije (1751. godine) u Rudi, također župa Otok, dio Bešlića počeo je dopisivati svom prezimenu Botica, dakle Bešlić-Botica. Dakle Munivrane i Botice nastale su od starijeg roda Bešlića.

U Hrvatskoj postoji i prezime Vrana: prema popisu iz 2001. godine u četiri naselja 12 obitelji s 23 duše. Najviše ih je u Zagrebu (sedam obitelji, 11 duša), Čakovecu (3, 7).

Munižaba

Munižaba je također dvoriječno nadimačko prezime koje se sastoji od glagola munuti i imenice žaba.

U Hrvatskoj prema popisu iz 2001. godine u sedam naselja živi 17 obitelji i 36 osoba s prezimenom Munižaba. Najviše ih je: u Zagrebu (osam obitelji, 21 duša), Gračacu (3, 5), Rijeci (2, 4), Splitu i Krnici pokraj Marčane po (1, 2).

Munižabe su pretežito srpske narodnosti.

Munikravić

Munikravić je također dvoriječno prezime, sastavljeno od glagola munuti i prezimena Kravić.

U četiri naselja u Hrvatskoj prema popisu iz 2001. godine živi pet obitelji i osam duša s prezimenom Munikravić: u Srednjoj Meminskoj, općina Majur (dvije obitelji, tri duše) Zagrebu i Županji po (1, 2) i Silašu, općina Šodolovci (1, 1).

Prezime Kravić je nadimačkog podrijetla, jer je netko iz nepoznatih razloga dobio nadimak Krava, bez obzira je li riječ o ženskoj ili muškoj osobi.

Drugi član tog prezimena Munikravić je prezime Kravić, koje je popis iz 2001. godine zabilježio u 12 naselja u Hrvatskoj s 22 obitelji i 47 duša, a najviše ih je na dubrovačkom području: u Čilipima (četiri obitelji, 11 duša), Dubrovniku (2, 6), Novoj Mokošici (1, 3) te u Zagrebu (4, 14), Vinkovcima (2, 5), Puli (2, 4) itd.

Slično je i prezime Dulikravić, koje je popis iz 2001. godine zatekao sa 21 obitelji i 59 duša, kojih više od polovice (11 obitelji, 31 duša) živi u Velikom Pogancu u općini Rasinja, zatim u Koprivnici i Prkosu pokraj Škabrnje po (2, 6) itd.

Munikoza

Munikoza je također dvoriječno prezime, sastavljeno od glagola munuti i imenice koza.

Munikoza je bošnjačko prezime, a njegovi nositelji danas žive: u Skrobučanima (Rama), Čelebićima (Konjic) i Višegradu.

Literatura

1. M. Nosić, Prezimena zapadne Hercegovine, Rijeka 1998-, str. 218.
2. A. Ivanković, Podrijetlo hrvatskih rodova u općini Otok na Cetini, Split-Otok na Cetini 2004.
3. J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. I 18. Stoljeća, knjiga I., Sinj 1995., str. 93.
4. Isto, str. 94.
5. Isto, , str. 94.
6. Državni arhiv u Zadru Venecijanski zemljišnik iz 1709. za naselje Rakićane .
7. N. Bezić-Božanić, Stanovništvo Sinja u Lovrićevo doba, str. 126. i 158.; Zbornik Cetinske krajine, Ivan Lovrić i njegovo doba, Sinj 1979.

Prema popisu stanovništva iz 2001. godine u 20 naselja Republike Hrvatske živi 61 obitelj i 204 duše s prezimenom Šuker.

U popisu iz 1948. godine u Hrvatskoj je živjelo samo sedam stanovnika s prezimenom Šuker: u Vinkovačkom Novom Selu četiri i u Petrinji tri duše.

Šuker je stari rod livanjskog područja sa prastarinom na području Jajca, odakle su doselili oko 1720. godine s prezimenom Kujundžija, s kojim su upisani i 1741/1742. godine u kapitalnom popisu bosanskohercegovačkih Hrvata katolika biskupa fra Pave Dragićevića u selu Zastinju pokraj Livna: tročlana obitelj Lovre Kujundžije (u izvorniku Laurentius Cuiungia). Prastarina Šukera nekadašnjih Kujundžija odnosno Kujundžića vjerojatno je bilo selo Bistrica pokraj Jajca, u kojem je u Dragićevićevu popisu zabilježena 13- člana obitelj Luke Kujundžića (u izvorniku Lucas Cuiungich).

Danas Šukeri na livanjskom području žive u Lištanima, Donjim i Gornjim Rujanima, selima na istočnom rubu Livanjskog polja, u podnožju planine Dinare. Odatle su se u posljednjih šezdesetak godina Šukeri raselili diljem Hrvatske, a najviše: u Slavoniju ( četiri naselja, 23 obitelji, 77 duša); na zagrebačko područje (7, 22, 72); u Dalmaciju (6, 11, 40).

Ivan i Davor Šuker. Izvor: Wikipedia

Iz Lištana je u Osijek početkom šezdesetih godina 20. stoljeća stigao i Tomislav Šuker na glasu kao najbolji u bacanju kamena s ramena, kojeg će zamijeniti s kuglom pod nadzorom osječkih trenera i uz pomoć skromne športske stipendije. Već godine 1966. godine s hicem od 18 metara i 40 centimetara postaje prvak Balkana a malo kasnije i Mediterana s napomenom da je bio i standardni višegodišnji reprezentativac Jugoslavije u atletici.

U obitelji Tomislava Šukera, koja i danas jedina s tim prezimenom u Osijeku, rodio se prvog siječnja 1968. godine sin Davor, aktualni predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza, bivši hrvatski nogometni reprezentativac (68 nastupa i rekordnih 45 golova), najbolji strijelac hrvatske nogometne reprezentacije svih vremena, prvi golgeter Europskog nogometnog prvenstva, održanog 1968. godine u Francuskoj, koji je upravo izabran za člana Izvršnog odbora UEFE kao prvi Hrvat, i to s 34 od moguća 54 glasa.

Što se tiče Slavonije Šukeri su prezime vinkovačkog kraja: u Vinkovcima (14 obitelji, 47 duša), Ivankovu (5, 15), Nuštru (3, 12).

Na zagrebačkom području žive 22 obitelji i 72 duše s prezimenom Šuker, a najviše ih je: u Zagrebu (devet obitelji, 23 duše), Zaprešiću (5, 19), Velikoj Gorici (2, 10), Dugom Selu (2, 9), Sesvetama (2, 8) itd.

U Dalmaciji Šukeri najradije žive: u Splitu (tri obitelji, 11 duša) i četirima Kaštelima (7, 27).

Zanimljivo je spomenuti da se još nitko od hrvatskih onomastičara nije bavio etimologijom prezimena Šuker, pa ni najveći hrvatski stručnjak u toj oblasti akademik Petar Šimunović. To je i još zagonetnije kad se zna da postoji 19 hrvatskih prezimena s osnovom šuk-, kao što su: Šuk, Šuka, Šukaj, Šukalić, Šukalo, Šukalj, Šukan, Šukara, Šuke, Šikec, Šukelj, Šuker, Šukić, Šuklje, Šukman, Šuknović, Šuko, Šukovez i Šuković.

Iako na prvi pogled prezime Šuker ima germanski prizvuk, ipak njegovo jezično podrijetlo nalazi se u onome što je na dinarskom području ostalo iza srednjovjekovnih albanskih stočara, koji su sa svojim stadima dopirali i do Istre.

S posve udomaćenom u hrvatskom jeziku riječju šuša (u Anićevu rječniku brav ili govedo bez rogova) u uporabi su, posebice lokalnoj, pridjevi šuk i šut sa značenjem bezrog, bez rogova, s primjenom na nazive domaćih životinja: šukalj, šukan, šukaš, šukalo (jarac ili ovan), šukava (krava), šukonja (vol) itd. U govorima Dalmatinske zagore, Like i zapadne Hercegovine sve što se (jezično) odnosi na životinje može se primijeniti i na ljude, pa su primjerice česti nadimci Šuka, Šuko, Šuke, od kojih nije bilo teško izvesti i prezime Šuker.

Krajem siječnja ove godine naš član g. Drago Brajdić predstavio nam je svoju drugu knjigu “Rakovački rodovi, tragom prošlosti Rakovice i njezinih stanovnika”.

U knjizi su prepoznatljive dvije cjeline, burna prošlost Rakovice, te rodoslovna prošlost pedesetak starosjedilačkih rakovičkih obitelji. Što se izvora tiče zanimljivo je da je ponajviše zastupljena tzv. primarna arhivska građa, a manje matične knjige i ostalo. To je još jedan poučan primjer za nas rodoslovce praktičare kako diverzificirati istraživanje kada u bilo kojoj fazi zakažu župski izvori. Unatoč brojnosti i obimnosti izvora istraživač se ponovo našao pred problemom faktografskih praznina. Sa primjetljivom dozom kreativnosti, ali sada već i sa stečenim iskustvom, Brajdić pronalazi najverojatnije povjesne i rodne veze te naizgled s lakoćom popunjava praznine i povezuje tekstualne fragmente. Za ogroman i uloženi trud, upornost i dovitljivost samo čestitke.

U rodoslovnom dijelu kao težišne teme zajedničke većini rodova istaknute su teme o fenomenima raseljavanja i doseljavanja te vojna komponenta, zatim povijest kućnih brojeva i konačno povijest obiteljskih zadruga, obitelji i pojedinaca. Ovo potonje je zaokret prema običnih ljudima čije su sudbine sačuvane u mraku arhivskih kutija ili sjećanjima pojedinaca, a Drago ih je pronašao i iznio na svjetlost dana. Pedesetak obrađeninih prezimena, osim već spomenutog, uglavnom obuhvaćaju: navode o najstarijem spomenu prezimena, opise o razvoju roda, osobne sudbine mnogih pojedinaca, osvrt na poznatije rakovčane i njihovu ulogu u razvoju Rakovice ili njihovom utjecaju na hrvatsku povijest i kulturu, zatim tabele, grafičke prikaze kako rodoslovnih stabala tako i topografskog razvoja Rakovice, a sve ilustrirano sa nekoliko rijetkih fotografija.

Iako se može reći da je pojavom ovoga djela zaokružena tema o tristonotinjak godina zavičajne povijesti rakovičkog kraja, isto tako sigurno je da će ono biti pomoć i poticaj nekim budućim istraživačima u potrazi za tajnama iz šire ili vremenski dublje prošlosti Rakovice.

Prezime Goluža

Prema popisu iz 2001. godine u 22 naselja Republike Hrvatske živi 66 obitelji i 159 duša s prezimenom Goluža.

Najviše Goluža živi: u Đakovu (18 obitelji, 48 duša), Zagrebu (19, 32), Metkoviću (6, 17), Splitu (3, 5) itd.

Za posljednjih šezdesetak godine broj pripadnika roda Goluža u Hrvatskoj povećao se za čak šest i pol puta: u popisu iz 1948. godine u šest naselja Republike Hrvatske živjela su 24 stanovnika s prezimenom Goluža (u Đakovu 7, Splitu 6, Đurđancima pokraj Đakova 5, Zlatarskoj Martinščini 4 te u Zagrebu i Križevcima po jedan stanovnik s prezimenom Goluža). Dakako ovom povećanju dijelom je pridonijelo je i preseljavanje Goluža iz istočne Hercegovine (općine Stolac i Neum) u Hrvatsku, počevši od kraja II. svjetskog rata pa do danas

S jezičnog motrišta u osnovi prezimena je pridjev gol sa značenjem nag, neodjeven, od kojeg su prema P. Skoku izvedena tri nova pridjeva: golušav (zabilježen u 18. stoljeću), zatim golužav i goluždrav.[1] Dakako od pridjeva golužav izvedeno je prezime Goluža, koji prema M. Nosiću znači „golužav, bezbrad, ćosav čovjek.“[2]

Goluža je u ponajprije hrvatsko prezime iz istočnog dijela Hercegovine sa starinom u Pješivcu pokraj Stoca (zaselak Kula) i u Trijebnju, također pokraj Stoca.

Izbornik hrvatske rukometne reprezentacije Slavko Goluža, koji je bio i rukometaš svjetskog ugleda, rođen je u 1971. godine u Kuli, a odrastao i početak rukometne blistave rukometne kkarijere ostvario je u Maetkoviću.

Inačče, povijesne isprave potvrđuju da se tijekom vremena prezime pojavljivao i u više oblika: Goluža i Golužić te Goluša i Golušić, kao i u obliku Gološić.

Inače prezime Goluža je nadimačkog podrijetla. Najprije se pojavljuju oblici Gološić i Goluša, i to kao nadimak Radosaljića (godine 1430. u Trstenom se spominje Radovan Radosaljić rečeni Gološić), zatim i kao nadimak Živkovića (u Slanom 1541. godine zabilježen je Stjepan Živković rečeni Goluša).[3]

Uz ove na dubrovačkom području podosta kasnije se pojavljuju Goluže i u susjednoj Hercegovini, i to ponajprije u maticama župe Gradac pokraj Neuma (Prapratnica), a kasnije i u nekim naseljima današnje općine Stolac (Pješivac, Trijebanj, Ljubljanica i Kozice).

Obiteljski nadimak Goluža (u izvorniku Golushia) za rod Bromzicha (Bronzići) javlja se u maticama u Papratnici (zaselak Gradca Neumskog) 1743. godine zabilježena je Stanna Bromzich seu Goluscia), supruga Martina Bronzića rečenog Goluža, sina Grginog.

Dvadesetak godina kanije (1763) nadimak Golužić ima i dio roda Raiča (Stephano Martini Raicci alias Coluscich), ali se tu prvi put javlja i samostalno prezime Goluža (1703 i 1714. godine upisan je Mato Goluža u ulozi kuma na krštenju).

Od godine 1725. Goluže su mogu pratiti na Trijebnju, a u popisu pučanstva iz 1792, godine zabilježeni su i na stolačkom području: u Kozicama, Ljubljanici i na Pješivcu.[4]

Prema J. Dedijeru, koji je često nepouzdan, „Goluže katolici iz Dalmacije su zbog siromaštva“ doselili oko 1750. godine na Trijebanj, selo s dosta plodnog tla na Dubravskoj visoravni, koja danas pripada općini Stolac; prema tom autoru Goluže je s Pješivca oko 1890. godine preselio turski aga u Opličiće, također pokraj Stoca. [5]

Dakle Goluže su nastale od dvaju starijih hrvatskih rodova: Bronzića i Raiča, a danas većim dijelom žive u Bosni i Hercegovini.

Prezime Alilović

Prema popisu iz 2001. godine u 46 naselja u Republici Hrvatskoj žive 123 obitelji i 413 duša s prezimenom Alilović.

S jezičnog motrišta prezime je nastalo od pridjeva posvojnog Alilov, jedne od hrvatskih prilođenica muslimanskog osobnog imena (H)alil, što na arapskom jeziku znači ”ljubimac, vjerni prijatelj”.

Kako je u jednoj prigodi stvarnog života nastalo prezime Alilović, potvrđeno je u Biogracima pokraj Širokog Briga. U to selo na imanje svoje majke Mare Katušić rečene Čambić, koja nije imala braće, doselio je iz susjednog Ljutog Doca Andrija Tadić sin MatinMarin, rođen oko 1750. godine. Andrijin sin Ante Tadić, koji je rođen oko 1750. godine u Biogracima, imao je nadimak Alil, po kojem su njegovi potomci prozvani Alilovići, što je s vremenom umjesto Tadić postalo i njihovo prezime.

Ante Tadić rečeni Alil, u braku s Ivom rođenom Rozić iz Sretnica, danas općina Mostar, imao je četiri sina: Matu (1810), Jozu (1813), Filipa (1817) i Ivana (1835), koji su imali ukupno osam sinova.

U Stanju duša Župe Ljuti Dolac iz 1883. godine, kojoj pripadaju i Biograci, u tom selu širokobriške općine Tadići rečeni Alilovići imali su četiri obitelji s 28 duša; stotinjak godina kasnije u Biogracima je živjelo 14 obitelji s prezimenom Alilović. Dakle nekadašnji Tadići iz Ljutog Doca u Biogracima su postali Alilovići, dok su Tadići u susjednim naseljima, Ljutom Docu i Jarama, ostali vjerni svom starom prezimenu.[6]

U još jednom selu širokobriškog područja, Buhovu žive Alilovići, koji su drukčijeg krvnog podrijetla: Jure, sin Mije Alilovića iz Proboja pokraj Ljubuškog i majke Cvite Ljubić iz Ilića pokraj Mostara (rođen u Proboju 1868. godine) oženio se 1904. godine Ružom, kćeri Andrije Cvitanovića iz Buhova i kao domazet nastanio se na imanju svoje supruge. Imali su dva sina: Ivana (1904) i Petra (1907), a njihovi potomci danas osim u Buhovu žive u Širokom Brigu, Bosanskom Brodu, Splitu i Australiji.[7]

Ipak većina hercegovačkih Alilovića starinom je iz Ružića pokraj Gruda, odakle su se raselili po naseljima ljubuškog kraja (Crveni Grm, Grab, Humac, Ljubuški, Mostarska Vrata, Otok, Proboj, Radišići, Studenci i Vitina), Trebižatu pokraj Čapljine, Mostaru, Imotskom i Runovićima, Buhovu pokraj Širokog Briga, Omolju pokraj Konjica i Mišincima pokraj Dervente.

Prije osvrta o tom brojnom rodu, navodimo najstariji poznati pisani podatak o prezimenu Alilović, koji je sačuvan maticama krštenih stare župe Makarska, u kojima je 1690. godine pod rednim brojem 270 upisano: ”Ja fra Bone Pavlović krsti(h) Juru sina Mate Alilovića i Jelene, žene njegove.”

Čini se da je u pitanju ista osoba, o kojoj 16. srpnja 1718. godine piše opći providur A. Mocenigo: ”Matiša Alilović dovede u Imotsko polje 240 obitelji iz hercegovačkih sela: Mostarskog Blata, Goranaca, Brotnja, nad kojima on bijaše glavar kako ga je hercegovački paša bio postavio i dao mu dostojanstvo age i plaću. U toj njegovoj župi ima 570 ljudi sposobnih za oružje. On mi se ovih dana predstavio nudeći svu čeljad ”Prejasnoj Republici” (Venecija). Ja sam ga vrlo rado prihvatio, obdario i zapovjedio da se novi doseljenici nasele u Imotskom polju. Dao sam im imanja, pa će tamošnja granica biti bolje čuvana. Ovoj seobi pridonio je i knez Pavao Despotović Caralipeo iz Omiša, koji se sa spomenutim Alilovićem dopisivao.”[8]

Najstariji spomen Alilovića na hercegovačkom području sačuvan je u kapitalnim biskupskim popisima bosansko-hercegovaćkih Hrvata katolika u 18. stoljeću.

U Ružićima pokraj Gruda biskup fra Pavo Dragićevića 1741/42. godine zabilježio osam obitelji s 52 duše, koje su se prezivale Alil kraći oblik prezimena), kojih su domaćini bili: Karlo (osam duša), Mate (13), Mate drugi (šest), Petar (četiri), Grgo (pet), Ante (osam), Jure (pet) i Križan (tri).[9]

U popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine još je više obitelji ali s dužim oblikom prezimena-Alilović (10 obitelji, 75 duša): na Ledincu (danas općina Grude) četiri su obitelji (Petar s osam, Ante s 11, Ilija s devet i udovica Angela sa sedam duša); u Proboju pokraj Ljubuškog također četiri obitelji s prezimenom Alilović (Bariša sa šest, Mijo s devet, Mate sa četiri i Ivan sa šest duša); u Vitini (Petar Alilović sa četiri 4 člana u obitelji) i u Bučićima pokraj Travnika (11-člano kućanstvo Ivana Alilovića).[10]

N. Mandić je uložio odista veliki istraživački trud i dokazao da su Alilovići nastali od Alerića, a ovi od Vlastelinovića. „U matici krštenih u Veljacima (Ljubuški) nalazimo da je 1793. godine kršten Jure, sin Ivana Alerića iz Proboja kod Vitine i matere Pere rođene Bulog iz Kokorića kod Vrgorca, dok je 1797. godine u istoj matici upisano krštenje Ilije, sina Ivana Alilovića iz Proboja i matere Pere rođene Bulog iz Kokorića. Ti podaci iz stare matice krštenih u Veljacima ukazuju da bi Alilovići mogli nastati od Alerića, tim prije što je, kako rekosmo, prezime Alilović iz turskog vremena. Dalje, podaci nas vuku navesti da je u matici krštenih župe Ružić godine 1807. Manda Vlastelinović alias Alerić, upisana kao kuma Mandi, kćeri Jure Opačka … čini se da bi moglo gotovo sa sigurnošću zaključiti da su Alilovići nastali od Alerića, a ovi opet od Vlastelinovića.[11]

Upravo spomenuti Ivan Alerić Alilović iz Proboja i njegova supruga Pera rođena Bulog iz Kokorića pokraj Vrgorca rodonačelnici su sadašnjih Alilovića u Trebižatu (zaselak Lazine) pokraj Čapljine. Naime njihov unuk Toma, sin Joze Alilovića i Klare, kćeri Mate Petrušića rečenog Kalajdžića iz Dusine pokraj Vrgorca (rođen 1824. godine u Ligatu pokraj Ljubuškog)[12] oženio se 1869. godine Šimom, kćeri Grge Grgića starinom Jelčića iz Trebižata pokraj Čapljine, pa se kao domazet nastanio na supruginu imanju. Toma i Šima Alilović imali su dva sina (Ivana (1870) i Nikolu (1873), pretke sadašnjih Alilovića čapljinskog područja.[13]

Ljubuškoj grani Alilovića pripada Mirko Alilović, vratar hrvatske rukometne reprezenatcije, rođemn 1985. godine u Ljubuškom, gdje nastupa za mjesnog Izviđača, zati u šanjolskom CB Ademar Leonu, slovenskom Celju i mađarskom Veszpremu.

Što se pak tiče konjičkog područja, tu Alilovići doseljavaju oko 1790. godine: braća Jakov (Vitina 1756) i Ilija (Vitina 1770), sinovi Petrovi; Mijo Alilović (Vitina-Proboj oko 1765), sin Barišin; Vid Alilović (Proboj-Vitina ?), sin Grgin.

U Omolje-Galjevo pokraj Konjica doselio je Ivan Alilović, sin Ilijin (rođen 1797). [14]

Alilović se šire i na derventsko područje u sjevernoj Bosni. U maticama stare župa Velika 1767. godine upisano je doseljenje u Sočanicu obitelji Martina Alilovića i supruge mu Anđelije rođene Čalušić iz Kočerina pokraj Širokog Briga; godine 1783. u Mišincima je zabilježena obitelj Ilije Alilovića iz Ružića, zaselak Pogana Vlaka.[15]

Najviše Alilovića prema popisu iz 2001. godine živi u Slavoniji: u 18 naselja tog dijela Hrvatske živi 55 Alilovića obitelji sa 169 duša, što je više od trećine. Najviše ih je: u Privlaci pokraj Vinkovaca (sedam obitelji, 33 duše), Slavonskom Brodu (6, 20), Vinkovcima (5, 20), Osijeku (6, 17), Sibinju (4, 14), Vođincima (3, 12), Županji (3, 9) itd.

Njihovo doseljavanje iz Bosne i Hercegovine (zapadna Hercegovina, sjeverna Bosna, travničko područje) u Slavoniju, kao i u još neke dijelove Hrvatske (zagrebačko područje, Dalmacija), dogodilo se nakon II. svjetskog rata. Naime u popisu iz 1948. godine u ukupno 10 naselja u Hrvatskoj živjela su 54 stanovnika s prezimenom Alilović, dakle sedam puta manje nego u popisu iz 2001. godine.

U 14 dalmatinskih naselja žive 24 Alilovića obitelji s 87 duša, a najviše ih je: u Splitu (šest obitelji, 22 duše), Pločama (4, 17), Imotskom (2, 11), Metkoviću (2, 7) itd.

Na dalmatinskom području žive i stanovnici s kraćim oblikom prezimena Alil: u Vojniću Sinjskom i Solinu po dvije obitelji s po 11 duša. Inače u preostalom dijelu Hrvatske živi još sedam obitelji i osam duša, koje se prezivaju Alil.

Prezime Čupić

Prezime Čupić ima 1057 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 532. hrvatsko prezime.

Čupića je najviše: u Zagrebu (65 obitelji, 150 duša), Drnišu (51, 141), Splitu (35, 89), Vodovađi pokraj Dubrovnika (14, 57), Kominu pokraj Ploča (20, 50), Dubrovniku (12, 32), Osijeku (11, 27), Đakovu (8, 24), Rijeci (11, 23), Trbounju pokraj Drniša (9, 23).

Prezime je s jezičnog motrišta izvedenica od imenice čup sa značenjem pramen kose, uvojak, kika, perčin.

Moguće je i ilirsko podrijetlo korijena čup: u albanskom čupe = djevojka, čupez = djevojčica, čupeline = djevočuljak, čuperi = djevojaštvo.

M. Nosić dopušta i mogućnost nastanka od grčkog imena Kyprianos (latinski Cyprianus), a daljnji razvitak prema tom autoru je tekao ovako: Ciprijan < Čabrijan < Čubrijan < Čuprijan < Čupro < Čupo.[16]

Slična su jezičnog postanja i prezimena: Čupak, Čupan, Čupar, Čupec, Čupek, Čupeljić, Čupen, Čupev, Čupin, Čupina, Čupka, Čupković, Čupo, Čupor, Čupović.

U Hrvatskoj je više nesrodnih skupina roda Čupić: konavoska, drniška, istarska, slavonska pa možda i još koja.

U Dalmaciji je popis iz 2001. godine zabilježio više od polovice svih Čupića u Hrvatskoj: u 31 naselju 103 obitelji s 534 duše.

Čupić je i konavosko prezime. Dio ih je nastao od starijeg roda Paljetak: godine 1842. u Grudi su upisani u zajedničkom kućanstvu Luka Božov Paljetak Čupić i Mato Josipov Paljetak Čupić; godine 1880. u Grudi je ponovo zabilježeno domaćinstvo njihovih sinova ili pak bliskih rođaka: Boža Lukina Čupića i Josipa Matova Čupića.[17]

U Vodovađi, također konavoskom naselju, Čupići su drukčijeg krvnog podrijetla: godine 1673/1674. u Vodovađi je nazočna obitelj Mata Ivanova Čupića; godine 1706. u istom mjestu je obitelj Ivana Matova Čupića; godine 1832. u Vodovađu domaćini obitelji su trojica sinova Mata Čupića: Nikola, Petar i Luka te Miho Pavlov Čupić; godine 1880. u Vodovađi se petorici Čupića: Matu Nikolinu, Mihu Petrovu, Mihu Lukovu, Cvijetu Mihovu i Božu Pavlovu Čupiću pridružuju i onaj koji će tek postati Čupići: Mato Maschio (kasnije Čupić), ali i oni koji će napustiti prezime Čupić i opredijeliti se za novo prezime Štaka: Đuro Lukin Čupić-Štaka (kasnije Štaka) i Luka Lukin Čupić-Štaka (kasnije Štaka).[18]

Čupići sudjeluju i u migracijama unutar dubrovačkog područja: godine 1700. iz Vodavađe u Grudu; godine 1799. i 1816. iz Vodovađe u Dubrovnik; godine 1885. iz Mrcina (danas Dubravka) u Vodovađu.[19]

Prema popisu iz 2001. godine Čupići u Konavlima i na dubrovačkom području žive u 10 mjesta s 41 obitelji i 145 duša, a najviše ih je: u Vodovađi (14 obitelji, 57 duša), Dubrovniku (13, 32), Grudi (7, 20) itd.

Istog su podrijetla i preci današnjih neretvanskih Čupića, nastanjenih prema popisu iz 2001. godine u četiri naselja s 28 obitelji i 71 dušom: u Kominu (20, 50), Metkoviću (4, 12), Pločama (3, 8), Kleku (1, 1).

Od njih je i proslavljeni hrvatski desnokrilni rukometni reprezentativac, rođen 1986. godine u Metkoviću, kojem je teško naći premca na toj poziciji u svjetskom rukometu.

Suvremeni srpski etnograf A. Bačko pišući o „porodicama dalmatinskih Srba“ raspravlja i o Čupićima iz Komina pokraj Ploča, kojima mora priznati da su rimokatolici, ali po njemu imaju i krsnu slavu Svetog Jure (Đurđa). Zaista ga treba doslovce citirati: „Smatra se da su (Čupići) poreklom iz Srbije. U literaturi se ne navodi izričito da su ranije bili pravoslavci, ali se to može osnovano pretpostaviti.“[20]

Vjerojatno se prepotavka zasniva na okolnosti da su Čupići, srpska obitelj, starinom iz Pive (Stara Hercegovina, danas zapadni dio Crne Gore), čiji su pripadnici imali važne uloge u srpskoj povijesti. Svakako najpoznatiji je topnički kapetan Nikola Čupić (1834-1870), unuk poznatog vojvode Stojana Čupića, koji je oporukom ostavio kuću u Šapcu i 16 tisuća dinara u zlatu Čupića zadužbini, kulturnoj ustanovi koja je postigla zavidne rezulate u promicanju srpske pisane riječi posebno iz književnosti i povijesti.

Čupići drniških korijena prema popisu iz 2001. godine imaju prebivališta u 16 naselja na potezu od Splita do Zadra s 72 obitelji i 277 duša, a najviše ih je : u Drnišu (51 obitelj, 141 duša), Splitu (35, 89), Trbounju (9, 23),Kaštelima (4, 19), Šibeniku (5, 18), Zadru (5, 12) itd.

Istarsko-primorski Čupići prema popisu iz 2001. godine žive u osam naselja s 30 obitelji 68 duša, a najviše ih je: u Rijeci (11 obitelji, 23 duše), Rovinju (4, 11), Puli (5, 11), Rovinjskom Selu (3, 7) itd.

Rovinjsko Selo su utemeljile izbjeglice, koje su početkom 16. stoljeća u svom zavičaju u Bosni ili Dalmaciji (Drniš i zadarsko područje) na vlastitoj koži osjetili surovost nadirućih osmanlijskih osvajača. Prebjezima je rovinjska općina i kaptol 1526. godine dopustili naseljavanje u sadašnjem Rovinjskom Selu. Sudeći po prezimenima vjerojatno su drniških korijena. Tako primjerice 1559. godine upisana su prezimena Čupić i Pokrajac, tipična za drniško područje, kako tada tako i danas. Sačuvana je i obiteljska predaja da je prastarina istarskih Čupića drniško područje. Dakako osnivanje naselja i gradnja vlastite crkve bili su temelj čvrstog hrvatskog i katoličkog narodnosnog jezgra, koji će i novo naselje učiniti zauvijek hrvatskim selom. I Čupići će tome pridonijelii, kao primjerice svećenik Mate Čupić, koji se u 17. stoljeću posvetio ustrojavanju crkvenih matica, što je bila učinkovita zaštita nepismenih stočara od apetita raznih tuđinskih gospodara.

Čupić je i slavonsko prezime, a zabilježeno je: u Tenji pokraj Osijeka 1736. godine dvije Čupića obitelji: Tadijina i Pavkova;[21] na đakovačkom području u Mrzoviću je 1736. godine zatečena obitelj Ćire Čupića, doseljenika iz Bosne kao i većina od ukupno 39 obitelji u tadašnjem Mrzoviću;[22] godine 1702. u Donjim Andrijevcima obitelji File i Petra Čupića; godine 1760. u Vranovcima pokraj Slavonskog Broda obitelji Mije i Mate Čupića;[23] u Siču pokraj Nove Gradiške upisano je 25 osoba, kojih je domaćin Ilija Čupić.[24]

U 26 naselja pet slavonskih županija popis iz 2001. godine zatekao je u 26 naselja pet slavonskih županija 77 Čupića obitelji s 203 duše.

Ovom prigodom navodimo samo naselja s 10 i više Čupića: u Beravcima (četiri obitelji, 22 duše), Borovu (5, 13), Donjem Miholjcu (2, 10), Đakovu (8, 24), Oroliku (8, 18), Osijeku (11, 27), Sičama (4, 16), Vinkovcima (14, 27).

U Zagrebu i okolici prema popisu iz 2001. godine u 10 naselja živi 79 Čupića obitelji sa 184 duše, a gotovo su svi u Zagrebu (65 obitelji, 150 duša) i Sesvetama (5, 10).

Literatura

1. P. Skok, Etimologijski rječnik hrvatskog ili srpskog jezika, knjiga I., Zagreb 1971., str. 582.
2. M. Nosić, Prezimena zapadne Hercegovine, Rijeka 1998., str. 195.
3. I. Sindik, Dubrovnik i okolina, Srpski etnografski zbornik Beograd 1926., str.136-137.
4. U arhivu župe Gradac I. Puljić i S. Vukorep našli su omanji trodjelni rukopis, a njegov treći dio nazvali su popisom pučanstva župe Gradac iz 1792. godine, kako ga i citiraju u svom radu „Naša prezimena: korijeni razvoj“, koji je sastavnio dio Monografije Hutovo (Dobri do, Glumina, Mramor, Prapratnica, Previš, Tuhinje, Vjetrenik, Zelenikovci), objavljene u Mostaru 1994. godine kao 33. knjige Bibioleteke Crkve na kamenu pri Mostarsko-duvanjskoj biskupiji.
5. J. Dedijer, Hercegovina: antropogeografske studije, Sarajevo 1991., reprint izdanje iz 1909. godine
6. Podaci su z knjige Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova Širokog Brijega i okolice Nikole Mandića (str. 21-24), koje je taj autor preuzeo iz matica krštenih Župe Ljuti Dolac. Knjiga je objelodanjena u autorovoj vlastitoj nakladi s oznakom mjesta Mostar-Široki Brijeg 2002.
7. Isto, str. 24.
8. A. Ujević, Imotska krajina, Imotski 1991., str. 173.
9. D. Mandić, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annis 1743. et 1768. exaratis, Chicago-Roma 1962., str. 83.
10. Isto, str. 114. i 115.
11. N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Širokom Brijegu i okolici, Mostar-Široki Brijeg, 2002., str. 24. i 25.
12. Danas je Ligat dio naselja (sela) Hrašljana
13. N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilakih rodova u Čapljini i okolici, Čapljina 2003., str. 28-30.
14. N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Konjicu i okolici, Mostar-Konjic 2000., str. 27-30.
15. A. Zirdum, Prezimena katoličkog življa plehanskog kraja od 1760 do 1810. godine, str, 85; Monografija Plehan, Plehan 1987.
16. M. Nosić, Prezimena zapadne Hercegovine, Rijeka 1998- str. 184-185.
17. N. Kapetanić-N. Vekarić, Stanovništvo Konavala, knjiga II., Dubrovnik 1999., str. 246-248.
18. Isto, str. 290., 291. i 292.
19. Isto, str. 206., 221. i 203.
20. A. Bačko, Porodice dalmatinskih Srba. Beograd 2008., str, 467.
21. M. Marković, Slavonija. Povijest naselja i podrijetlo stanovništva, Zagreb 2002., str. 183-184.
22. Isto, str. 229.
23. Isto, str. 385. i 356.
24. A. Zirdum, Počeci naselja i stanovništvo brodskog i gradiškog kraja (1698-1991), Slavonski Brod 2001., str. 159.

Hrvatski film „Zvizdan“ (režija i scenario Dalibor Matanić) na nedavno završenom planetarno poznatom filmskom festivalu u francuskom Cannesu, ne samo da se prvi put pojavio kao službeni predstavnik naše kinematografije nakon osamostaljenja Repblike Hrvatske, već mu je pripala i nagrada žirija u kategoriji „Un Certain Regard“ te ugledne svjetske smotre filma. To je posve dovoljan razlog našem suradniku Anti Ivankoviću da se pozabavi prezimenom tog našeg filmskog laureata.

Prema popisu iz 2001. godine u Hrvatskoj u 81 naselju živi 197 Matanića obitelji s 495 duša. Približno ih je toliko bilo i u popisu iz 1948. godine.

Najviše ih je: u Zagrebu (40 obitelji, 98 duša), Karlovcu (9, 28), Ivankovu pokraj Vinkovaca (9, 23), Podvinju pokraj Slavonskog Broda (4, 21), Slunju (7, 20), Slavonskom Brodu (10, 18), Donjem Lađevcu pokraj Slunja (8, 17), Gospiću (6, 16), Kindrovu pokraj Podcrkavlja (4, 15), Donjim Andrijevcima (3, 14), Rijeci (5, 13), Sesvetama (5, 12), Vinkovcima (5, 11), Brodskom Stupniku (4, 10), Podlapači (6, 10), Starim Mikanovcima (3, 10),

Prezime je s jezičnog motrišta nastalo od imena Matan, jedne od hrvatskih prilagođenica biblijskih imena hebrejskog podrijetla Matej ili Matija, kako su se zvala dva apostola.

Matej je bio carinik, pozvan je u zbor dvanaestorice apostola, poznat je i kao Levi; prvi je evanđelist, iako suvremena biblijska prosudba drži evanđelje po Marku najstarijim; Evanđelje po Mateju najpotpuniji je izvor o Isusovim propovijedima i mukama; Matejev ikonografski atribut je dijete ili anđeo; spomendan mu se slavi 21. studenog.

Matija je pak Isusov učenik; izabran kockom za apostola da se popuni broj dvanaest nakon Judine izdaje; propovijedao je evanđelje u Etiopiji i Judeji; umro je mučeničkom smrću; nebeski je zaštitnik stolara i tesara; blagdan mu se slavi 25. veljače.

Ime Matej (aramejski Mathai) znači muževan, a Matija (hebrejski Mattiyyah; mattath = dar, Jah, Jahveh = Jahve, Bog) ima značenje Bog (Jahve) je darovao ili pak Božji dar.

Slična su jezičnog postanja i prezimena: Matan, Matana, Matančević, Matanči, Matančić, Matanov, Matanovac, Matanovic, Matanović, Matani, Matanj.

Najmanje su dvije grana Matanića: kordunsko-lička sa starinom na slunjskom području i slavonska na brodsko-vinkovačkim prostorima.

Prema popisu iz 2001. godine u devet naselja slunjsko-karlovačkog područja živi 31 Matanića obitelj sa 78 duša, a najviše ih je: u Karlovcu (devet obitelji, 28 duša), Slunju (7, 20), Donjem Lađevcu (8, 17), Dubravama pokraj Slunja (4, 8) itd. Pripadnici tog roda na slunjskom području bili su podosta brojniji primjerice samo prije šezdesetak godina, pa je u Donjem Lađevcu umjesto današnjih 17 živjelo 80 Matanića, u Gornju Furjanu tri naspram nekadašnjih 23 stanovnika s tim prezimenom.

Na ličkom području prema popisu iz 2001. godine u devet naselja živi 21 Matanića obitelj sa 62 duše, a najviše ih je u Gospiću (šest obitelji, 16 duša), Podlapači (6. 10), Ličkom Osiku (2, 8), Širokoj Kuli (2, 6) itd. I u nekim je ličkim naseljima prije šezdesetak godina bilo više Matanića nego danas: u Ličkom Osiku 11, a u Podlapači devet duša.

Upravo od ličkih pripadnika tog roda je i Dalibor Matanić (Zagreb 1975. godine), filmski redatelj i scenarist, čije će ime i djelo ostati zauvijek istaknuta činjenica u povijesti hrvatskog filma. Njegovo najnovije djelo dugometražni film Zvizdan prvo je ostvarenje hrvatskih filmskih umjetnika koje je prikazano u službenoj konkurenciji planetarno poznatog Filmskog festivala u Cannesu nakon osamostaljenja Republike Hrvatske. Film, čiji Matanić i redatelj i scenarist, osvojio je nagradu žirija za najbolji film u kategoriji „Un Certain Regard“ na Festivalu u Cannesu. Glavne uloge u Zvizdanu igraju Tihana Lazović i Goran Marković, a uz njih i još devet istaknutih glumaca: Nives Ivanković, Dado Ćosić, Stipe Radoja, Trpimir Jurkić, Mira Banjac, Slavko Sobin, Lukrecija Tudor, Tara Rosandić i Ksenija Marinković.

Što se pak tiče Matanića na zagrebačkom području (Zagrebu: 40 obitelji s 98 duša; u Sesvetama: 5, 12), pretežito su kordunsko-ličkog podrijetla, a doselili su uglavnom nakon II. svjetskog rata iz udbinskog i slunjskog kraja.

Istog su podrijetla i Matanići krčko-riječkog područja, a najviše ih je: u Rijeci (pet obitelji, 13 duša), Vrbniku na Krku (4, 10), te u krčkim naseljima: Korniću, Puntu i Tribuljama po (1, 4) itd.

Druga grana Matanića nastanjena je u Slavoniji, ponajviše na brodskom i vinkovačkom području: u 31 slavonskom naselju prema popisu iz 2001. godine živi 77 Matanića obitelji s 208 duša, što je više od trećine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj. Najbrojniji su: u Ivankovu pokraj Vinkovaca (devet obitelj, 33 duše), Podvinju pokraj Slavonskog Broda (4, 21), Slavonskom Brodu (10, 18), Kindrovu pokraj Slavonskog Broda (4, 15), Donjim Andrijevcima (4, 14), Brodskom Stupniku, Vinkovcima i Starim Mikanovcima po (5, 10) itd.

Inače najstariji zapis o slavonskim Matanićima potječe iz 1702. godine, kada je među ukupno 14 obitelji u Starom Topolju pokraj Slavonskog Broda zabilježen i obitelj kućedomaćina Grge Matanića.[1]

Literatura:

1. A. Zirdum, Počeci naselja i stanovništvo brodskog i gradiškog kraja od 1698. Do 1001. Godine, Slavonski Brod 2001. Godine, str. 78.

Fotografija na naslovnici: Novi list

Izvori za istraživanje najstarijih bistričkih prezimena datiraju krajem 15. i tijekom cijelog 16. stoljeća. To su u prvom redu Glavnicza in cultello decimarum regestum (Popisi desetina iz desetinskog kotara Glavnica) Zagrebačkog kaptola. Taj desetinski kotar je tada obuhvaćao veleposjede Susedgrad, Donju Stubicu, Bistricu i posjede gornjostubičkih plemića. Ovdje se radi o popisima obveznika različitih podavanja (kopuna, vina, žitarica) po različitim mjestima ili selima koja su bila u vlasništvu obitelji Bradač ali i drugih obitelji.

Popisi desetina iz desetinskog kotara Glavnica

Drugi izvor odnosi se na Conscriptiones Dicarum (Popis Kraljevskog poreza) sa zapisima iz 1598. Nastao je u vrijeme Dugog rata između Austrije i Turske, koji se vodio od 1592. do 1606. a u svrhu porezne reforme, koja je trebala poslužiti financijskoj potpori obrane od Turaka. Obuhvaća tadašnji reliquie reliquiarum (ostatak ostataka) Hrvatske, tj. Zagrebačku, Varaždinsku i Križevačku županiju ili što je od njih ostalo. Popisani su svi porezni domovi (cca. 13,5 tisuća)između dviju rijeka, Kupe i Drave.

Conscriptiones Dicarum (Popis Kraljevskog poreza) sa zapisima iz 1598.

U prvospomenutom vrelu možemo pronaći imena i prezimena, od kojih su se neka održala sve do današnjih dana. Znakovito je kako se u popisu iz 1494. vrlo rijetko spominju prezimena, što upućuje na činjenicu da nisu uopće bila važna. Već za dvije godine, 1496. godine spominju se i zanimanja pojedinih kmetova ali i prva prezimena. Kasnijih godina prezimena se ustaljuju i sve ih je više.

Ljudi su se prvotno, osobito na selu, služili isključivo imenima te osobnim ili obiteljskim nadimkom. Prezime im na tadašnjem stupnju razvoja nije bilo niti potrebno. Naravno, prezimena nisu nastajala odjednom i u nekim krajevima je trebalo proći puno vremena da se ustale. Osim spomenute stalnosti, glavne značajke prezimena su i da imaju svoju neizmjenjivost i nasljednost. Ona predstavljaju ne samo nacionalno i zavičajno, već i religijsko i jezično određenje zajednice u kojoj živimo.

Prezimena su nadjevana od strane crkvene i političke vlasti, koja su ih na taj način mogle lakše nadzirati u izvršavanju različitih obveza prema svojim gospodarima. Šira pojava prezimena u sjeverozapadnoj Hrvatskoj počinje u 15. i 16. stoljeću. Tako i prezimena na području Bistrice , što možemo primijetiti u dostupnim dokumentima.

Osobit utjecaj u proširenju prezimena na sve staleže i njihovu stalnost, imale su odluke Tridentskog koncila (1545 – 1563). Naime od tada počinje uvođenje matica krštenih, vjenčanih i umrlih, ali i umjesto narodnih, nadjevanje svetačkih imena rođenoj djeci. Dakle, matične knjige se počinju voditi od kraja 16. stoljeća u priobalju, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj se počinju voditi od 17. stoljeća, dok se u Slavoniji uvode tek nakon prestanka turske okupacije.

Zakonsku obvezatnost korištenja prezimena vežemo uz Jozefinski patent iz 1780., a koji se odnosio na Češku, Slovačku, Sloveniju i Hrvatsku. Socioonomastička istraživanja razlikuju nekoliko motiva nastanka prezimena i dijelimo ih u nekoliko skupina i podskupina, s primjerima prvih bistričkih prezimena navedenih u zagradama:

1. Nastanak prezimena u kojima se izražava krvno srodstvo između djece i roditelja, što svakako predstavlja najbrojniju skupinu. Ta prezimena u svojoj osnovi imaju narodno ili svetačko ime. Najčešće su pojave prezimena nastala po:

• osobnom očevom imenu – patronimi (Adamić, Blažević, Đurđeković, Fabijanić, Ferenčak, Filipović, Gašparić, Gregurić, Grgić, Ilić, Jambrešić, Jureković, Kuzman, Lacković, Lovrenčić, Pavlović, Petric, Šimunec, Vinković);
• hipokoristiku (Hanžek, Ivanček, Jakopec, Jantolek, Jurgec, Lovričak, Martinec, Štefanek, Tomec);
• osobnom majčinom imenu – metronimi (Jagičić, Jelačić).

2. Prezimena koja nastaju na temelju:

• nekih tjelesnih obilježja, koja najčešće upućuju na podrugljivost (Belko, Bradica, Brko, Crnički, Dugić, Fukić, Galoić, Glavač, Kišak, Mustač, Nahod). Dakle, radi se o prezimenima koja su nastala od nadimaka i vrlo rijetko su se pretvarali u prezimena, osim ako se nije radilo o općepoznatim osobama pa su se kasnije kao takvi ustalili;
• podrijetla iz životinjskog svijeta (Čukelj, Čukman, Fišer, Kukec, Kreber, Kunić, Lisec, Maček, Medved, Muhek, Obad, Ptiček, Vrabec, Vuk, Vukes, Škvorc, Žabec);
• podrijetla iz biljnog svijeta (Bukvić, Hren, Kljenec, Kukolja, Hrastović, Rožman, Sviben, Topolovec);
• složenica (Vodopić);
• staleškog položaja (Biškup, Car, Cesar, Hercigonja – od riječi herceg, Kralj, Papić, Vajdić – od riječi vojvoda);
• rodbinskih veza (Babić);
• povezanosti s kakvim predmetima ili tvarima (Bajs, Ciglec, Hižar, Košec, Vagić, Srebak, Srebačić, Vurajić).

3. Prezimena koja zovemo etnonimima ili etnicima, a u kojima se osobe povezuju s njihovom:

• nacionalnom pripadnošću (Horvat, Horvatić, Kranjec,);
• zavičajnom pripadnošću (Dolčić, Samoborec, Zagorec);
• osobitostima lokaliteta boravka (Brezovečki, Gorički, Humski, Podgradski, Selski, Stubičan, Završki);
• činjenicom doseljenja (Novački, Novak, Novoselec).

4. Nastanak prezimena u kojima se izražava zanimanje davnog pretka i može se reći da su možda najkasnije nastala – u doba podjele rada, pojavom trgovišta u kojima su se mahom zadržavali ondašnji zanatlije (Kamenar, Kovač, Kovačić, Kožuhar, Kuhar, Mesar, Popek, Rihtar, Sudec, Špoljar, Tkalčić, Vrtarić).

Vrlo su zanimljive činjenice pojave prezimena koja upućuju na tursko podrijetlo. Tako je prezime Mahmet u Bistrici zabilježeno prilikom kanonske vizitacije 1695. a prezime Bahmet nešto kasnije u Podgrađu. U svrhu lakše prepoznatljivosti s današnjim oblicima prezimena u zagradama su navedena transliterirana prezimena koja se prvi put spominju u ovom tekstu.

Glavnicza in cultello decimarum regestum, 1494.
[KAZ, ACA, fasc. 38, nr. 10, p. 13]

Judicatus Bizt(ri)cza:

Villa Nouaki
Petrus
Jemrihoycz
Lourenecz Banouecz (Banovec- možda s Banovčaka)
Thomas
Brulyza
Mihal
Gal Jureboycz (Jureboić ili kasniji Jureković)
Petrus
Villa Phina
Jantal
Brulek
Bartol
Villa Brezouecz
Math(ias) Vaydycz (Vajdić)
Vrban
Petrus
Stephanus
Benedictus
Philip
Villa Zodomerci
Mihal
Villa Zelnicza
Fabian
Stephanus
Lucas
Gurko
Villa Poduorci
Benedek
Thomas
Villa Podgragye Valentini literati
Valent Buzecz (Buzec)
Jambrek
Cranecz
Villa Tugonicza
Thomas
Jantal
Vrbanus faber
Gurko
Ladislaus
[p. 14]
Villa Rapzauena
Thomas
Petrus
Mihal
Thomas
Laurencius
Jantal
Mikula
Benedek
Nicolaus
Thomas
Benedictus
Clemens
Villa Lesencz
Jacop
Villa Zodomerye
Emericus
Benedictus
Blas
Opidum Bizt(ri)cza
Math(ias)
Blasycz
Gurko
Petrus
Symon
Blas
Marko
Jambreuus
Villa Mateiaseuci
Jendrey
Gregor
Petrus
Math(ias)
Gurg
Ma[r]ko

Glavnicza cultelli decimae, 1496. regestum

[KAZ, ACA, fasc. 38, nr. 11, p. 22]
1496. Sequitur Bystrycza egregiorum dominorum Sth(eph)ani, Lauren(tii) etc., ffiliorum condam Bradacz

Nouaky
Peter Dyaconicz (Dijakonić ili kasniji Dijaković)
Laurentius carpentarius
Berlycza veznik liber (Brlečica ili Brlečićka)
Gal Jurekovicz (Jureković)
Pina
Antol Paulouicz (Pavlović)
Ffabian Adamicz (Adamić)
Bressouicza
Stephan Gregori
Bertol Vygycz (Vigić)
Mathe Vaydycz
Verban Bressovezky (Brezovečki)
Petrus
Stephan Kossam (Kosam)
Benedik
Philip Mezopusth (Mesopust)
Zodmerczy
Mihal
Juro
Martin Sagmanicz (Sagmanić)
Zelnicza
Fabian
Stephan Vol
Lucas Mithocz (Mitoć – možda kasnije evoluiralo u Mitrečić)
Gurko
Benedik Babin
Antol Mezopusth
Podworczy
Benedik Voyevoda (Vojvoda)
Thomas Nouak (Novak)
Valent zin Lourenecz
Berlobas (Brlobuš)
[p. 23]
Podgradye Valen(tini)
Demiter
Lucas
Benedik
Clemens
Thugonicza
Thomas Fabianicz (Fabijanić)
Antol Gurgekouicz (Đurđeković)
Verban Kovacz (Kovač)
Peter Lourechycz (Lovrečić)
Gurko Voginicz (Voginić ili Vaginić)
Ladislaus (Ladislav – možda evoluiralo u Lacković)
Cranecz (Kranjec)
Nicolaus
Raffayenczy
Thomas Bertolycz (Bertolić ili Bartolić)
Benedik
Peter
Valentin Franchycz (Frančić)
Antal Kunicz (Kunić)
Mikula
Benedik Sagychycz (Sagičić)
Nicolaus Cyglecz (Ciglec)
Kelemen Cozycz (Kožić)
Blas Franchycz
Lauran(cius)
Lesseuczy
Jacob
Blas
Zovodenye desertum.
Oppidum
Mihal Joglagole
Gurgko Sygchycz (Sigčić ili Sagičić)
Peter Log
Simon
Blas Megurycz (Megurić)
[p. 24]
Aathka[!] Colomanicz (Kolomanić)
Ambreus Subek (Šubek)
Ffabian
Imbrek Kovacz
Ambrosius
Vrbanusz
[p. 66]
Decima millii in Bysztrycza:
Raffayenczy
Benedik Jagusycz (Jagušić)
Blas Franthycz (Frantić ili Frančić)
Antol Kvnicz
Lauren(tius)
Benedik Satanicz (Satanić)
Peter Hoyui(r)yvcz[!] (Hojurić)
Valent Franchycz
Lezevchy
Jacob Lesencz
Blaz Sugycz
Thugonicza
Jantol Gurgekouicz
Laczko Degutycz (Degutić)
Verban Kovacz
Gurg Voginicz
Peter Lauren(tii)
Podgradye
Benedik Gregorii
Lucas
Podworczy
Benedik
Thomas
Zelnicza
Lucas
Ffabian
Zodmerczy
Mihal mali
Juro Blasii
Pina
Ffabian
Blas
[Gal] Jurekouicz
[p. 67]
Bressouecz
Verban
Benedik
Stephan Gregorii
Peter
Mathey Vaydycz
Oppidum
Malchicz Verban (Malčić)
Gurek
Jambrek Subek
Blas Migurycz

Glavnicza in cultello decimarum regestum, [1501.]
[KAZ, ACA, fasc. 21, nr. 8/3, p. 50]
Sequitur judicatus Biztricensis, super orea.

Villa Nowak
Peter Dyakowych (Dijaković)
Lauren(tius) Zernchewych (Zrnčević)
Relicta Elizabet Galli
Phinya
Jantol Pawlowych
Fabyan Glawachych (Glavačić – danas Glavač)
Brezowycza
Peter Brezowechki
Filip Mezopuzth
Stephan Gregory
Benedik Mezopuzth
Mikula Brezowechki
Math(ias) Waydych
Stephan Kosan
Berlobas frater eiusdem
Zodmerczy
Miklouus Blasewych (Blažević)
Martin Sigmanich (Sigmanić ili Žigmanić)
Mihaly
[p. 51]
Zelnicza
Fabyan
Paulek
Stephan Kraly (Kralj)
Gyurko Rosmanich (Rožmanić)
Podgradye et Podworczy
Dimitar Mosarych (Mosarić ili Možarić)
Benedik Gregory
Tugonicza
Thomas Fabyanchych
Gyurko Roginich (Roginić)
Vorban Kowachy
Peter Lowrenchych (Lovrenčić)
Jantol Gyurgekowych
Gyurko Czohenich (Čohenić)
Raphanowczy
Mikula Cighecz (Cigec)
Bedek Jagychych (Jagičić)
Mikula Bertholych
Lauren(tius) Mikechych (Mikečić)
Vorban
Peter Winczar (Vincar)
Miklouus Kunich
Bedek Fathanich (Fatanić)
Peter Howyryanich (Hovirjanić)
Valent Franchych
Benedic Zagorcz (Zagorc)
[p. 52]
Purgaria et Lesenowczy
Blas Subych (Šubić)
Gordak Kowachych (Kovačić)
Jacob Lesewych Beno (Ležaić)
Ambrosius Keleminchych (Keleminčić ili Kelemenčić)
Fabyan Berthechych (Bertečić ili Brlečić)
Gyurek Syklych (Siklić)
Blas Migurych
Vorban Malchecz
Jambrek Kowach
Simon Veznyk
Mathko, Banowczy
Blas Grisych, Banowczy (Grisić)

Glavnicza in cultello decimae vini regestum, 1544.
[KAZ, ACA, fasc. 38, nr. 14, p. 49]
Judicatus Byzthrycza dominorum Stephani, Gregorii et Johannis Bradacz:

Porcio Gregorii mons Wynszky Werh
liber Peter Ryhthar (Rihtar)
Thomas Kowachych
Vroban[!] Jakusych
Andreas idem
Fabian idem
Peter Nowachych (Novačić)
Mons Zelkowycza
Stephan Subekowych (Šubeković)
Stephan Kamenarych (Kamenarić)
Petrek idem
Andreas Jambrewsewych (Jambrešević ili Jambrešić)
Georgius Grysych, desertum (Grišić)
Georgius Gywrechych (Givrečić)
alter Georgius idem
relicta dova Zroukowychna
Thomek Jagychych
Andreas Klenchych (Klenčić ili Klanjčić)
Andreas Bazych juravit (Bazić ili Bajsić ili Bajs)
liber Georgius Medwedow zeth
Myhal Mythrechych wayda (Mitrečić)
Ilia Mezopwzth
Iwanus Babecz (Babec ili Babić)
relicta Elizabeth Halycza
Myhal Kapecz (Kapec)
Georgius idem
Kelek Brolychych (vjerojatno Brlečić)
Peter Pezych (Pezić)
Georgius Czohyn liber (Cohin)
relicta Jelka Kwsycza
Martin Spryh (Šprih)
Mihal Fokych (Fokić)
Gregwr Rogach (Rogač)
Peter Kamenyar (Kamenjar ili Kamenar)
Stephan Lowrenchych, desertum
Valent Fwderyan, desertum (Fuderjan)
Mihal Kozwlych (Kozulić ili Kožulić)
[p. 50]
Porcio egregii Stephani Bradacz
Gregwr Dedych (Dedić)
Simon Kwnych
relicta Koroschynycza (Korošinićka ili Kurešićka)
Gwrko Swyzthych (Svištić ili Šuštić)
Iwan Kwrych, desertum (Kurić)
Iwan Mwsych (Musić ili Mužić)
Mihal Romychych )Romičić)
Andreas Zymych wayda (Zimić)
Jambrek Emrysych praeco (Emrišić ili Jemrišić)
Valenth Fryschych (Friščić)
Iwan Koswhych
Andreas Skwlchych (Skulčić)
Lowrek Jakwzych (Jakušić)
lib(era) relicta Jelchycza Grysychna
Bedenyk Mestrowych (Meštrović)
Georgius Nowachky (Novački)
Andreas Rokochych (Rokočić)
Petrych Kapelzky (Kapelski)
Iwan Brezowechky
Gwrycza Podgraczky (Podgradski)
Marko Rokochych
liber Mihal Plathwsych ryhthar (Platužić)
Janthol Hwnak, Banowecz (Hunjak)
Math(ias) Horsych (Horšić)
Georgius Kwpych (Kupić)
Andreas Swgarych (Sugarić ili Lugarić)
Peter Kralewachky, desertum (Kraljevački ili Kralj)
Georgius Horwath, desertum (Horvat)
Habazyn Fabian (Habazin)
liber Georgius Pwhal (Puhal)
Mihal Platwsych ryhtar
p. 51
Porcio egregii Johannis Bradacz
Jambrek Habianchych (Habijančić)
Martin Bonthak (Bontak ili Buntak)
Thomas Hrepych (Hrepić)
Iwek Czyglecz
Kamenar Mihal juravit
liber Georgius Kowachych
Gregor Kozawych
Jemryh Sekych (Sekić ili Šekić)
Mihal Dogowych (Dogović)
Blas Papych (Papić)
Math(ias) Thelonych (Telonić)
Iwan Glawsych (Glavšić ili Glavač)
Janthol Hrowathych (Hrovatić ili Horvatić)
Math(ias) Hlych (Hlić ili Ilić)
Petrek idem
Blas Kwnych
Mihal Galowych (Galović)
Marko idem ryhtar
Iwan Wagyich (Vagić)
Math(ias) idem
Mihal Nahod (Nahod)
Benchecz Paulowych
Thomas Drowar (Drovar ili Drvar)
Lowrek idem
Petrek Glawach (Glavač)
Pawlek idem
Petryna Kwraych[!] (Kuraić)
Valent idem
Gregor Thwsanecz (Tužanec ili Dužanec)
Iwan Drodrych juravit (Drodrić)
Petrek Brezowechky
[p. 52]
Iwanus Czyglecz
Vroban Kowach

Glavnicza in cultello regestum decimarum, 1545.
[KAZ, ACA, fasc. 38, nr. 15, p. 55]
Judicatus Byzthrycza:

Primo egregii domini Gregorii Bradach porcio incipit
Peter Ryhthar
Thomas Kowach
Werban Jakwsych
Andreas idem
Fabyan idem
Peter Nowachych
Mihal Fwkych (Fukić)
Gregwr Hergenych (Hergenić)
Mons Zelkowycza
Stephan Swbekoych
Stephan Kamenarych
Petrek idem
Andreas Jambrewseych
Geor(gius) Grysych, desertum
Georgius Gwrethych (Guretić ili Đuretić)
alter Geor(gius) idem
relicta dova Zro(v)kowycha
Thomek Jagychych
Andreas Klenchych
Andreas Bazych
liber Geor(gius) Medwedow zeth
Myhal Mythrechych
Ilia Mezopwzth
Iwanus Babecz
relicta Elyzabeth Halycza (Halica ili Halićka)
[p. 56]
Mihal Kapecz
Gwrko idem, ggregati[?]
weznyk Kelek Berlechych
Peter Peezych (Pezić)
Geor(gius) Czohyn, datus domino
relicta Jelka Kwsycha
Martin Spryh
Mathe Janchycheych (Jančičejić)
Porcio egregii Stephani et domine Ilke
Gregwr Dedych
Simon Kwnych
relicta Korwschycza (Korušićka ili Kurešićka)
Gwrko Swyzthych
Iwan Kwrych, desertum
Iwan Mwsych
Myhal Romychych
Andreas Zymecz (Zimec – evoluiralo u Ozimec)
Jambrek Jemrysych (Jemrišić)
Valenth Fryschych
Iwan Koswhych (Kožuhić)
weznik Andreas Skorlych (Škorlić – možda kasnije evoluiralo u Škrlec)
byrys Lowrek Jagwsych
relicta Jelch[ycza] coadwnata
Benedyk Mestrowych
Gwrko Nowachky
Andreas Rokochych
Petrycz Kapelzky
banowecz Iwan Brezowechky
Gwrycza Podgradzky
Marko Rokochych
[p. 57]
Fabyan Habazyn
ryhthar Myklows Plathwsych
Janthol Hwnyak
Math(ias) Jorsych (Joršić)
Gwrko Kwnych
Andreas Swgharych suspensus (Šugarić)
Peter Kralewachky, desertum
Geor(gius) Horwath, desertum
liber praedialis Geor(gius) Perlych (Perlić – kasnije evoluiralo u Prlić)
praedialis Wyd Zwerlych (Zverlić)
Porcio egregii Johannis Bradach
Jambrek Fabyanchych
Martin Bonthak
liber praedialis Thomas Hrepych
Iwek Czyglecz
Mihal Kamenar
Gwrko Kowachych
Gregwr Kahawych (Kahavić ili Kuhavić)
relicta Jarsola Sekych
Myhal Dogowych
Blas Papych
Math(ias) Thelonych
Mayoryz, Iwan Glawesych
Marko idem
Janthol Horwathych
weznyk Math(ias) Hlych
Petrek idem
Blas Kwnych
[p. 58]
Myhal Galowych
Marko idem
datus […] Iwan Wagych
Math(ias) idem
Mihal Nahod
Benczek Pawloych
Thomas Drowar
Lowrek idem
Petrek Glawach
Pawlek idem
Peter Woraych
Valen(th) idem
Gregwr Thwsanecz
Iwan Drodrych
Petrek Brezowechky
praedialis Iwanus Czyglecz
Verban Kowach
Wokow desertum
Valen(th) Oderyan, desertum (Oderian ili Odorian)

Glavnicza in cultello decimarum regestum, 1546.
[KAZ, ACA, fasc. 38, nr. 16, p. 59]
Judicatus Byzthrycze dominorum Bradach:

Porcio egregii domini Gregorii Bradach: mons Zelkowechki
Verban Korenhwczi (Korenhuci)
Gregor(ius) Swbekoych
Stephanus Kamenar
Petrekh idem
Andreas Jambrewseych
Gwrgekh Gywretych
Gwrko ztary idem
Mykwla Pohewech
weznik Peter Czyglecz
Stephanus Lowrenchych
Mons Prekoppa
relicta Pawloycza
Andreas Klenchych
Andreas Bayzych
Mons Lypcha et Hom
Gwrko Medwed
Andreas Skerlecz
Gywrekh Kapchych (Kapčić)
Myhal Mytrechych
Martinus Spryh
Ilia Mezopwzth
banowecz Iwan Kwsych
[p. 60]
Joannes Babecz
Elena Holeycza
Gaspar Czetinich (Cetinić)
Myhal Kapecz
ryhtardus Peter Pezych et banowecz
Mons Obrees
Mateyko Janchycheych
Mons Wynzky Werh
Thomas Kowach
Verban Jakwsych
Andreas idem
Fabianus idem
Vrbekh Hohwych (Hohuić ili Hoić)
Mihal Fwkych
[p. 61]
Porcio egregii domini Johannis Bradach: mons Zelkowechki
Mihal Kamenar
Gwrko Kowachych
Gregorius Kwhawych
weznikh Thomekh Jaghychych
relicta Ursula Sekycza
Mons Prekopa
Verban Kowach
Blas Papych
Mihal Dwgoych
Jantol Horwatych
Mons Lypcha et Hom
ryhtar Marko Grysich ryhtardus
weznik Andreas Skerlecz weznykh
Mihal Galoych
Math(ias) Habwzyn (Habuzin ili Habazin)
Iwan Waydich
Math(ias) idem
Gwrko Laczkoych (Lacković)
Mihal Nahod
Marko Galoych
Tomas Derwar
Lowrekh idem
Jwraj Gherbozych (Gerbozić)
Benchecz Pawloych
Jwraj Horwath
Pawlekh Glawach
Peter Vraych (Vuraić)
banowecz Andreas Kwresich (Kurešić)
[p. 62]
Mons Obres et Wynsky Werh
Grego(rius) Thwsanecz
Jambrekh Habyanchych
Martinus Boothaakh (vjerojatno Buntak)
Myklecz Kwnych ryhtardus
Porcio domine Ilke relicte et St(e)p(ha)ni, Nicolai filiorum S(teh)h(ani): mons Zelkowechki
Jantol Hwhnyakh (Hunjak)
Simon Kwnych
relicta Korwschycha
Iwan Zwyschych (Svištić ili Šuštić)
Math(ias) Jorsych
Mihal Komeekh (Komek)
Mons Prekopa et Lypcha
Jambrekh Jemrysich
Iwan Kozwlich
Lowrekh idem
Valen(th) Frysko (vjerojatno Friščić)
Valen(th) Koos (Kos)
Benedikh Mestroych
Gywrekh Nowachki
Andreas Rokochych
banowecz Iwan Brezowachki
Fabianus Habazyn
Mons Obrees et Wynzki
Marko Rokochych
Simon Obad (Obad)
Gregorius Dedych
ryhtardus Myklecz Kwnych ryhtardus
weznykh Andreas Skerlecz weznykh

Glavnicza cultelli decimarum regestum, valde attritum, [1548.-1558.]
[KAZ, ACA, fasc. 21, nr. 8/2, p. 48]
Judicatus Byzthrycza dominorum Emerici, Grego(rii) et Johannis Bradach:

Mons Wynzky Werh
Thomas Kowachych
Verban Jakwsich
Andreas idem
Fabianus idem
Peter Nowachych
Martin Bwntakh (Buntak)
Mihal Fwkych
Gregorius Rogach
Thomas Wepygh (vjerojatno Hrepić)
St(e)p(h)anus Swbekoych
St(e)p(h)anus Kamenar
Petrus idem
Mihal idem
Geo(rgius) Jwretych
Andreas Pyzdinich (Pizdinić)
alter Geo(rgius) Jwretych
relicta Dora Zrwchowycha
Joannes Czyglecz
alter Joannes idem
Geo(rgius) Kowachych
Gregorius Kazaych (Kazaić)
Thomas Jagsychych wayda (Jagušić)
Emericus Sekych
St(e)p(ha)nus Lowrenchych
Peter Hlysch (Hliš ili Hlišić ili Ilić)
Blasius Papych
Mihal Dwgoych wayda
Blasius Kwnych
Andreas Klenchych
Math(ias) Hlysch
Valen(tinus) Hoderyan (vjerojatno Odorian)
Math(ias) Thorlinich (Torlinić)
Andreas Bayzych
pastor Joannes Glansych (vjerojatno Glavšić)
[p. 49]
Verban Kowach
Georgius Medwed portacius
Andreas Kralew chlowekh
Mihal Galowych
Marko ryhtar domini Joannis
Math(ias) Waydich
Ilia Mezopwzth
Mihal Nahod
Benedictus Pawlowych
Martinus Spyrych (Špirić ili Šprih)
liber Mihal Metrechych (vjerojatno Mitrečić)
Joannes Faber
Thomas Drwar
Lauren(tius) idem
relicta Elizabeth Halicza
Petrekh Glawachych
Paulus idem
Georgius Kapecz
Mihalekh Kapchecz (Kapčec ili Kapčić)
Kelekh Berlechych
Mihal Bozwlekh (Božulek)
liber Petrus Brezowechki
Georgius Swlekowych (Šuleković ili Šubeković)
liber Georgius Chohyn
Petrus Pryzich (Prižić)
Joannes Dwdrich (Dudrić)
Gregorius Dwsanacz (Dužanec)
Petrus Wraych (Vuraić)
Marcus Rokochych
Andreas Rwglich (Ruglić)
Joannes Kwsegh sartor (Kušeg)
Porcio egregii domini Emerici Bradach
Platwsich ryhtar
Gregorius Dedych
Antonius Hwnakh banowecz
Simon Kwnych
[p. 50]
Mihal Koczyan (Kocijan)
Joannes Mwsych
Joannes Kwnecz (Kunec)
Geor(gius) Swyztych (Svištić ili Šuštić)
Math(ias) Horsych
Andreas Zymich wayda
Myhal Remykh (Remik)
Ambrosius Emryhohich
Georgius Kwnych
Valen(tinus) Pryschych (vjerojatno Friščić)
Joannes Koswtych
relicta Jakwsycza
relicta Jelechycza (Jelečica ili Jelečićka)
Andreas Swgarych pastor
Petrus Kralewachki
Andreas Rokochych
Benedictus Mestroych
Georgius Nowachki
Georgius Horwath
Joannes Brezowachki
Habazyn
liber Georgius Perhal (Perhal)

Glavnicza cultelli decimarum regestum 1549.
[KAZ, ACA, fasc. 38, nr. 17, p. 61]
Registrum dicacionis vini in Byztrycza

Mons Homzky Vinzki
Thomas Odoryan
Verban Jakussych
Andreas idem
Fabyan idem
Mihal Firkych
Gregor Mykech (Mikeč)
Martin Bonthak
Pawel Klychek (Kliček)
Mons Pchelzky
Anthol Hwhnak
Simon civis
St(ep)han Swbekoych
Joanhes Therzebah (Terzebah)
St(ep)hanus Kamenar
Peter idem
Georgius Jarech (Jarec)
Lowrench idem
August Zerkoych (Zerkoić)
Michael Kamenar
Andreas Pyzdych
Joannes Mwsko (Musko)
[ryh]tar Georgius Sinisthych (Siništić – vjerojatno Svištić ili Šuštić)
Georgius Kowachych
Gregorius Chehaych (Čehaić)
Stephanus Pwxar (Puksar ili Puškar)
Mathe Vrsych (Vršić ili Uršić)
M[ich]ael Romych (Romić)
[p. 62]
Mons Pryekopa
Blasius Papych
Anthonius Horwathin (Horvatin)
Andreas Klenchych
Ambrosius Zwezdych (Zvezdić)
Mons Zwra
Joannes Koswz (vjerojatno Košec)
Lowrench Yakusych
Valent Frysko
Andreas Bayzych
Verban Cherwarych (Červarić)
Georgius Galoych
deserta Math(ias) Habazyn
Georgius Kapech
Myhal idem
Elias Mezopuzt
Mathe Waydych
Joannes idem
Peter Plathwzych
Geor(gius) Nowak
Geor(gius) Mestroych
Iwanws Babecz
Iwanus Kwzych (Kušić)
Michael Nahod
ryhtar Andreas Rochanych (Ročanić ili Rokanić)
Benedik Pawloych
deserta Peter Perzlech (vjerojatno Perlić)
Paulus Glawachych
Peter idem
Kelemyn Berlychych
Ambrosius Habazyn
[p. 63]
Mons Obrez
Georgius Lahoych (Lahoić)
Peter Zwrdych (Surdić)
Gregur Dwzanech (Dužanec)
Mathe Janchych (Jančić)

Glavnicza in cultello decimarum regestum 1559.
[KAZ, ACA, fasc. 38, nr. 21, p. 59]
Byzthrycza dominorum Stephani et Joannis Bradach:

Porcio egregii domini Stephani Bradach
Ilya Myezak (Mezak)
Paulus Klychek
Benedictus Myezak
Johannes Grocz (Groš)
Martin Plathusych
Jambrek Habazyn
Stephanus Mwsych
relicta Bologoycza
Zelkwoycza
Janthol Hohnyak
Jwrycza Pwrgarzky, Banowchyo datus (Pugarski)
Simon Peheny (Pehenj)
Iwan Swyzthych
Simon Jagychych
Mihal Krak, desertum (Krak)
Martin Romyk (Romik)
Andreas Zymecz
Peter Czyglecz
Pryekopa
Geor(gius) Jemryschych
Simonecz Pryekopzky (Prekopski)
Peter Mylychko (Milički)
Hom
Iwan Kwoswh
Nico(laus) Jakwzych
Peter Jelhych (Jelić)
Lauren(tius) Jakwzych
Geor(gius) Gwrak (Đurak ili Đurek)
Gregorius Grozdek (Grozdek)
Iwanek Skerlecz
Andreas idem
[p. 60]
[Francz] Laczkoych
Geor(gius) Plathwsych
Peter Kowachych
Obres
Lauren(tius) Podgradzky
Nico(laus) Marwsych (Marušić)
Geor(gius) Habazyn
Andreas Janchekoych (Jančeković)
Iwan Brezowechki
Paulus Kwresych
Simon Obad
Peter Mesthrwoych
relicta Nowachka
Porcio egregii domini Joannis Bradach
Matth(ias) Knezych liber (Knezić)
Petrych Horwath
Geor(gius) Laczkoych
Verban Jakwzych
Zelkwoycza
Thomas Repych
Geor(gius) Kowachych
Iwan Czyglecz
Iwan Swyzthych
Benedictus Kamenar
Prekopa
Peter Glyschych
Mihal Dwgoych byrych
Valent idem
Petrus Galoych claviger
Peter Papych
Gregorius Horwathych
Iwan Glawsych
Johannes Mylos liber (Miloš)
[p. 61]
Andras Kwnych
Mihal Hlysch
Hom
Verban Kowach
Mihal Galoych
Gregorius Nowachych
Matth(ias) Phylecz lakws (Filec)
Georgius Habazyn
Iwan Waydych
Matth(ias) idem
Georgius Plathwsych
Janthol Laczkoych
Andreas Hoycz (Hoić)
Mihal Nahod
Peter Pawloych
Valent Derwar
Lauren(tius) idem
Mihal Kranych
Petrus Kralewechky lacus
Peter Glawach
Banowschak
Valent Woraych
Iwan Mihowylecz (Mihojlec)
Gregorius Thompych portarius (Tompić)
Mihal Kwnsych banowcz (Kunšić)
Lucas Brezowechky
Georgius Laczkoych
Gregorius Dwsanecz
Petrus Woraych (Vuraić)
Porcio puelle egregii condam Gregorii Bradach
Gregorius Mychek (Mihek)
Peter Fwkych
Peter Nowachych
[p. 62]
Fabian Jakwsych
Andreas idem
Thomas Kowach
Stephanus Swbek
Marko Sarko portarius (Sarko ili Šarko)
Georgius Gorychky (Gorički)
Iwan Gwrethych
Nico(laus) Knezych
Lawren(tius) Kamenar
Peter idem
Iwan Swlaych (Sulaić ili Šulaić)
Thomas Oderyam
Simon Jagychych
Thomek idem
relicta Margetha
Pryekopa
Peter Hlyschych (Hlišić)
Andreas Klenyecz byrus
Petrek Mylychko
Hom
Kelek Bayzych hospes
Georgius Klochycza clawyger
Georgius Brozych (Brozić)
Mihal Mythrechych
Ilya Mezopuzth banowecz
Iwan Kwsych liber
Georgius Kapecz
Lawren(tius) Berlechych
Banschycza
Petrus Pezych
Marko Czwhyn datus domino (Cohin)
Valent Woraych

1581. Regestum decimarum in bonis Zomszedwar, puta tritici, siliginis et ordei vinique cultelli Glawnycza. Ibidem decimator magister Blasius Gwrak de Chasma
[KAZ, ACA, fasc. 21, nr. 2, p. 93]
Decime vini in bonis Byztrycza:

Mons Obres
Simon Kwrssych (Kurešić)
Blas idem
Benko Babych
Iwan Laczkowych (Lacković)
Thomek Dwsanecz hospes
Pars relicta Thomazowych
Andreas Fylacz (Filac ili Filec)
Martin Wranych (Vranić)
Pauel Horwath
Caspar Pezych hospes
Twmpych porkulab
Marko Perlych
Iwan Wochko liber (Vočko ili Vučko)
Nico(laus) Chohyn
Mons Pywnycze Bradach
Blas Brehomechky (Brehomečki ili Brezovečki)
Jurek Habanhych (Habanić ili Habijančić)
Myhal Glawach
Peter Tharthowych (Tartović)
Martin Pylecz liber (vjerojatno Filec)
Martin Woraych
Relicta Ursula
Peter Podgradzky
Marko Chohyn
Mons Winzky eiusdem
Jambrek Habazyn
Math(ias) Pothwssych (vjerojatno Platužić)
relicta Bara
Andreas Mehak (Mehak ili Mihek)
[…] Grabar
[p. 94]
Pars Thomazowych
Andreas Nowachych
Iwan Thlacher (Tlačer)
Iwan Harom (Harom)
Peter Fwkych
Pars d(omini) Kasthellanffy
Peter Jakwssych
Matej Vwlak (Vulak)
relicta Margareta
Pars Berzay
Peter Chyglych (Ciglić)
Iwan Jakwssych
Mons Zelkowycza
domini Bradach
relicta Ursa
relicta Martha
Simon Bradycza (Bradica)
Stephanus Symyschych (Simišić ili Šimišić)
relicta Wodopyechka (Vodopićka)
Pars Tomazowych
Gywrko Symychych (Simičić ili Šimičić)
Blas Jagwchych (Jagečić ili Jagušić)
Stephanus Symyschych
relicta Marga
Simunych dardycza
Stephanus Okrak (Okrak)
Stephanus Wodopych (Vodopić)
Pars domini Berzay
Stephanus Kowachych
Gregur Jerssek (Jeržek)
Mattya Wedryna (Vedrina)
[p. 95]
Prekop Bradach
Iwan Mylyzky (Milički)
Pars d(omini) Castellanffy
Andreas Kwnych
Grgwr Glawssych
Peter Papych
Pars Tomazowych
Gywrk Wedryna
Pars Berzay
Lowrek Kowach
Idem provisor
Mons Lwbcha ad pa[r]te(m) relicte d(omine)Bradachycze
Grgwr Skwthych hospes (Skutić ili Škutić)
Peter Pyssych (Pišić)
relicta Luczya
Berzay
Iwan Werzky (Verski)
Hum domine Bradachycze
Imrek Mestroych
Thomas Kerlych (Kerlić)
Andreas Laczkowych
D(omini) Tomazowych
Peter Mythrychych
Marko idem
Iwan Kwssych
D(omi)ni Kastelanffy
Iwan Pawlowych
Martin Nahod
Matey Galowych
Domini Berzay
Grgwr Kwzmych (Kuzmić)
Martin Waydych

Prije nekoliko dana dnevni su mediji prenijeli vijest o infografici najčešćih europskih prezimena koju je na svojim stranicama objavio češki lingvist, matematičar i umjetnik Jakub Marian.

U Hrvatskoj je najčešće prezime Horvat – što znači upravo ‘Hrvat’. Isto je prezime najčešće i u Slovačkoj (Horváth).

Drugo popularno Hrvatsko prezime – Novak – našlo se na vrhu u tri države. Novak – “novi doseljenik” – najčešće je prezime u Sloveniji, Poljskoj i Češkoj.

Boje na karti imaju značenja:

• crvena – prezimena temeljena na karakteristikama – npr. veliki, novi;
• smeđa – prezimena temeljena na zanimanjima (obično očevim);
• plava –  prezimena temeljena na očevom imenu;
• cijan – prezimena temeljena na porijeklu;
• zelena – prezimena temeljena na stvarima iz prirode.

Izvorno je karta objavljena na stranicama Jakuba Mariana, a osim ove karte s prezimenima dostupna je i karta sa značenjem prezimena.

Tijekom ljeta se priprema i djelomice već izvodi opširnije istraživanje o osobnim imenima u Dubrovniku i široj okolici, pa je ovaj uradak dr. sc. Domagoja Vidovića tek popularnije iznošenje dijela podataka iz toga velikoga posla. Na jesen možemo očekivati opširnije izvješće ove istrage koja se odvija u najjužnijem dijelu naše domovine. Ova crtica je tek dodir s jednim imenom i prezimenom te njihovim mijenama, i to iz potke narodnog imena hrvatskog.

Nema slađega od kupanja u predsezoni, čak i ako more nije najtoplije. Kad uletite u more, ne slijepe vam se usne od masti i kolomasti te inih pomada mnogoga kupača koje vam užitak „s okusom mora i okusom soli“ zamijene ljepljivošću solee ili motornoga ulja kakva brzokliza (da ne rečem glisera) tajkunčeta koji rado juri deset metara od obale kako biste mu vidjeli markirane sunčane naočale i čunku. Jedina je radost u ta doba ako se ocvalo tajkunče zagleda u kakvu domorotkinju (jer prvi je zagrebački turistički vodič nosio naslov Kažiput za urođenike i strance, dakle za domaće i strance), zbog navedenoga previdi kakvu hrid, učini dvostruki aksl te time privuče pozornost dotične (što je htio), ali i postane omiljen među pukom (što mu jamačno nije bila prva nagrada). U nedostatku takvih sezonskih prizora čovjek se, kao nestalno biće, brzo izgubi u meandrima vlastitih misli koje ga uz pojače Sunčeve zrake uspavaju. Djelovalo je to na znatno veće muškardine, a gdje neće na perspektivnoga višega znanstvenog suradnika i košarkaša na zalasku. Kunjam ja tako uza zvuke pikamera u neretvanskome uzmorju drijemežom pravednika kad začuh zvuk koji mi se u onoj tišini činio poput preleta miga, i to onoga našega u koji je ugrađena padavica. Okrenuh se i uzrijeh goluba koji mi je svojim neoperjanim nožicama skoro promrsio vlasi. Gledam svata kako se šetka oko mene i shvatim da traži hranu, ali kako je mater Bračka, posve je promašio i kad je shvatio da mu doslovno nema kruha od mene, odletio je do prvoga susjeda pedesetak metara dalje koji mu je očito stari znanac. Vidjeh ja da je dobro i ponovno zakunjah nakon banja. U snu sam sanjao kako mi je ručnik pun škalje (nije svuda po Jadranu žalo prirodno), koju sam istresao pred kolima. Pritom mi neznanka prilazi govoreći: „Vjerojatno se da si iz kamenarskoga mjesta kad ti škalja ispada ručnika!“ Na to u isti mah odgovorih: „Da, ja sam iz Škaljara u Boki!“ Bijah u snu zadovoljan vlastitim odgovorom, počeh se u polusnu sam sebi smijati. Odjednom oćutjeh nešto na vlastitoj dlakavoj ruci, a kako mi je neznanka iz sna još bila u tikvi, počeh se smješkati misleći da me draška. Otvorih oči, ali umjesto zgodne neznanke ugledah zelembaća koji mi se iskesio. Nije mi palo napamet provjeravati može li se zelembać pretvoriti u kraljevnu (makar i na zrnu graška), a vrisak mi se čuo do Osobjave, kako su mi poslije rekli neki ribari dodajući da su i čaglji izbjegli na drugu stranu Pelješca čuvši da netko od njih jače zavija. Pokupih svoje prnje polako da me u vrećici ne bi dočekalo još kakvo iznenađenje, bacih završni pogled na uvalu u kojoj sam lani gledao okršaj bagera koji je završio tako da je jedan bagerist sa žalom gotovo ponio dvoje izletnike, dovukoh se do kola koje je Prvi ptičji zdrug pošteno izgađao te pomislih da bih možda ipak morao poslušati klapski savjet: „Ostavi se više mora!“ Srećom krave na lete, pa je golf izdržao zračni napad, a još je jedan pogled na uvalu bio dovoljan da zazviždučem „Sine, vrati se“.

Sad blagi prijelaz! U skladu sa starim dobrim običajima ovaj put ozbiljniji dio štiva počinjem rubrikom „Želje i pozdravi“ u kojoj prvo zahvaljujem jednome od najugodnijih glasova hrvatskoga etera Nikši Bjelajcu na podsjetniku kako sam od silnoga nabrajanja metkovskih četvrti zaboravio Pjacu (< tal. piazza trg) iako sam se u djetinjstvu naslušao pjacarskih fora od barbe Piće te pokojnoga i neprežaljenoga Žike Bebića, primjerice poziva za pomoć u branju voća s tim da bi se zaboravilo tražiti vlasnikovo dopuštenje, a kako pošten Neretvanin uvijek ima sačmaricu pri ruci, berači su tuđih voćaka obično postajali vrhunska desna krila kako bi se spasili od vađenja balina iz debeloga mesa. Tko zna, možda je neki naš Neretvanin prodao sličnu priču džezistu Louisu Armstrongu nagovorivši ga da ubere tuđi pamuk, pa je zbog nekoliko balina zalutalih u već opjevano debelo meso dobio nadimak Satchmo. Nadalje, prva mi je ptičica (Ivica Puljan) pripomenuo onomad kako se predio između robne kuće i autobusnoga kolodvora nazivao Podotok, a ovom prigodom ujedno pozdravljam drugu ptičicu, mojega kuma Ivana Puljana, negdje na Novoj Zelandiji, koji me često pozdravlja na Facebooku, koji nemam u nadi da se s Maorima obračunava već treći put opjevanom sačmaricom. Srećku Iliću zahvaljujem pak na podatku da su Brnasi iz Podravske Slatine također Vidonjci (stanovnici Vida, ne Vidonja).

Za drugi je dio rubrike „Želje i pozdravi“ zaslužan meni dosad nepoznati Neretvanin Joško Jelčić koji mi je nedavno uputio e-poruku u kojoj mi se požalio da u srednjostrujaškim medijima nikako ne može pročitati ništa o rasprostiranju antroponima i toponima koji sadržavaju etnonim Hrvat. Usput mi je poslao i podosta podataka, a kako se upravo bavim rasprostranjenošću osobnih imena i prezimena koji sadržavaju hrvatsko narodno ime na području Crvene Hrvatske (dakle, od Neretve do Bojane i Drača), eto zgodne prigode da iznesem neke od podataka do kojih sam došao. Osobna se imena koja sadržavaju ime Hrvat, naime, spominju od XI. stoljeća kad je zabilježen latinizirani lik osobnoga imena Hrvatin negdje u kopnenome dijelu Hrvatske. Pridjevak je (svojevrsno praprezime) Hrvatin zabilježeno u XIII. stoljeću u Zadru (okolica se Zadra dugo i nazivala Hrvati), u Splitu u XIV. stoljeću (ondje se ime Hrvatin nadijeva barem od XIV. stoljeća), Hrvatinić u XIV. stoljeću u zapadnoj Bosni (približno se hrvatsko ime u srednjemu vijeku najčešće spominjalo do Vrbasa), a Rvatović u XV. stoljeću u okolici današnje Budve. Osobno je ime Hrvoje (po dosad poznatim podatcima) prvi ponio Hrvoje Vukčić Hrvatinić (pa da nije bilo Hrvata u Bosni do XIX. stoljeća; hajde što je Hrvoje, ali još i Hrvatinić) rođen u Kotoru (danas Kotor-Varoš) oko 1350. Kad je riječ o područjima istočno od Neretve, napominjem da se u Dubrovniku osobno ime Hrvatin spominje barem od 1281., a nešto kasnije na Pelješcu (1301.) i u Konavlima (1397.). Osobna imena Hrvajin (od 1475.), Hrvo (od 1475.), Hrvoje (od 1475.), Hrvat (od 1475.) i Hrvatin (od 1301.) u srednjovjekovlju nalazimo diljem povijesnoga područja Trebinjsko-mrkanske biskupije (kojoj je pripadala do konca XVII. stoljeća lijeva obala Neretve): od Bišća kod Mostara preko Popova, Površi i Trebinja do Biograda kod Nevesinja (ondje su zabilježena dva Hrvajina i jedan Hrvat), Dabra sjeverno od Stoca (Hrvatin Pićević spominje se 1381.), konjičkoga kraja (ondje je 1475. živio nevjernik Hrvoje) i Plane kod Bileće (Hrvatin Trkulić spominje se 1391.) i Popova (Hrvatin s Trebimlje spominje se 1301.). Da su se srodna osobna imena vjerojatno nadijevala u Boki kotorskoj, Paštrovićima i Baru, pokazuju često potvrđena prezimena Hrvat, Hrvatić/Hrvetić, Hrvojević, Hrvović i Hrvatić zabilježena od Stoliva do Bara barem od XV. stoljeća. Prezime pak Rvat zabilježeno je kod Nikšića. Očito je da su se osobna imena često nadijevala u krajevima u kojima su Hrvati bili okruženi pripadnicima drugih naroda (podalje od mora Srbima, a uz more Romanima). Tu tezu potvrđuje i podatak kako su osobna imena nastala od etnonima Hrvat i Srbin usporedno potvrđena u jugoistočnoj Bosni (Fočom je vladao knez Hrvatin, a u Goraždu su zabilježena osobna imena Srpče i Srbin), dakle na poprištu kasnosrednjovjekovne hrvatsko-srpske borbe za prevlast, što upućuje na tezu da su međusobnih razlika Hrvati i Srbi bili svjesni znatno prije XIX. stoljeća i buđenja narodne svijesti. Ujedno treba napomenuti da su osobna imena motivirana etnonimom Hrvat zemljopisno znatno rasprostranjenija u Hrvatskoj, Hercegovini (ondje su znatno rasprostranjenija u istočnoj Hercegovini u kojoj ih iz današnje perspektive ne bismo očekivali) i Bosni (osobna su imena Srpče i Srbin ograničena isključivo na istočnu Bosnu) te da je u najstarijemu srpskom antroponimijskom spomeniku (Dečanskim hrisovuljama iz XIV. stoljeća) potvrđeno osobno ime Hrvatin (što nas ne treba čuditi jer je glavni graditelj manastira Visoki Dečani bio kotorski fratar Vita, a u gradnji su sudjelovali mnogi Bokelji i Dubrovčani, koji su ondje očito ponijeli i svoja osobna imena). Nije neobična ni činjenica da na Kosovu u tome ranom razdoblju nisu zabilježena osobna imena Srpče ili Srbin jer je Kosovo tada bilo središtem srpske države te nošenje takva osobnoga imena ne bi bilo razlikovno. Osobna imena Hrvad, Hrvadin, Hrvoj i Hrvoje potvrđena su u XV. i XVI. stoljeću i u Makedoniji. Ondje su potvrđena i osobna imena Srpče i Srb(lj)in.

Vratimo se ponovno u naše strane. Znatnija potvrđenost osobnih imena Hrvatin na dubrovačkome području nego na splitskome nije slučajna jer su Konavle i Pelješac nakratko bile pod vladavinom srpskih vladara (što Split nikad nije bio) te se i nakon uspostave dubrovačke vlasti nastojao iskazati odmak od osvajača, a da su Dubrovčani bili poprilično svjesni toga što su, dokazuje potvrđenost imena Hrvatin u trgovačkim kolonijama u kojima su dubrovački Hrvati počesto bili i vjerskom manjinom. U neretvanskome je kraju ime Hrvatin potvrđeno sredinom XIII. stoljeća. Nosio ga je Hrvoje Turbić po kojemu je možda prozvano zažapsko naselje Trubino Brdo. Kad je riječ o prezimenima, valja napomenuti da ona ne moraju nužno odavati pretežiti narodnosni sastav određenoga područja  iako zacijelo nije slučajno da su prezimena motivirana etnonimom Hrvat češća u Crnogorskome primorju i zapadnoj Crnoj Gori (u kojima su češće potvrđena i kršćanska imena Juraj, Marin, Martin i Mihovil, koja nesumnjivo pripadaju kršćanskome Zapadu), a prezimena uvjetovana etnonimom Srbin u sjevernim dijelovima Crne Gore. Također treba napomenuti i kako se toponimi i antroponimi motivirani etnonimom Hrvat potvrđeni u gotovo svim dijelovima Crne Gore.

Kad je riječ o toponimima motiviranim hrvatskim imenom izvan Hrvatske i zapadne Bosne (koja je sve do 1593. bila uglavnom pod nekim oblikom hrvatske vlasti), valja spomenuti sela Hrvati kod Tuzle i Kladnja te Gornji i Dolnji Hrvati kod Zvornika u Podrinju, odakle su se posljednji katolici iselili u Srijem i Bačku početkom XVIII. stoljeća. Pod Avalom je (kod Beograda, ne kod igrališta u Gabeli) pak do XIX. stoljeća postojalo Rvatsko Selo raseljeno početkom XIX. stoljeća. Na putu je između Novoga Pazara na Sandžaku i Leposavića na Kosovu selo Hrvatska te zaselak Hrvatske Mohve (nakon 1945. zaselak je preimenovan u Vučju Lokvu). Kod Podgorice je pak postojalo selo Rvatska Stubica koje autori Akademijina rječnika ovako opisuju: „Mjesto na Morači više Vezirova mosta kod Podgorice u Crnoj Gori. Ime je po predanju nastalo odatle, što su Turci na tom mjestu pobili Crnogorce, koji su se vraćali iz Carigrada, gdje su se Crnogorci u ono doba nazivali Rvati.“ Na području je pak Crvene Hrvatske hrvatsko ime bilo posve uobičajeno i tijekom osmanlijske vladavine. Tako su Spičani (stanovnici područja između Budve i Bara) sami sebe nazivali Crvenim Hrvatima, Porta ih je nazivala Hrvatima, a njihova vođu Hrvat-bašom. Hrvatsko je ime u toponimiji potvrđeno i na Ohridu, Prespanu i Bitoli, u blizini Maratonskoga polja i nedaleko od Mikene, no ne treba od toga graditi mitove. Hrvati su bili, po mišljenju dijela povjesničara, vojnom elitom te je nošenje njihova imena bilo prestižno među Slavenima tijekom doseljavanja u južnu i jugoistočnu Europu iako bi naši dragi susjedi iz Gabele mogli zaključiti da im ne trebaju Meksikanci da bi dokazali da su Trojanci kad je već Hrvata bilo u Mikeni, a i mi Zažapci ne plešemo badava trojanac-kolo. Eh da se barem danas tako drugi trgaju da nose naše ime!

Za kraj tek molba mojim Vidonjcima (ne onima iz Vida, onima iz Vidonja) u povodu nadolazeće 400. obljetnice podizanja (ili ipak, kako se čini o arheološkim podatcima, obnove) crkve svetoga Ivana Krstitelja. Molim ih da mi ne šalju poruke na ikavici jer sam rodijaku Anti jedva izbio doša, poša, nisan, nedilja i di koje je pokupio u Splitu (Dao sam mu tečaj vidonjskoga bez muke iako su njemu i otac i mati fetivi Zažapci, a meni je mater Bračka: Ante, ne reče se doša, nego došo, ne reče se nisan, vet nijesam, a Krist je ušo u Jeruzalem na ćetnu neđelju, barem bi ti to trebo znat kad si išo u sjemenište. Je l’ tako, Mato?). Vidonjski je govor zaštićen od Ministarstva kulture jer ima ś (śekira), ź (koźi) i  dz (brondzin), pa smo završili i u prospektima Ministarstva turizma. Zato, kad u Kuti dođu turisti, trebaju posebno platiti ako žele čuti izvorno prdoklečenje. Samo, s tom poplavom ikavice nećemo daleko, pobjeći će nam sve u Opuzen i Škutoriju. Đekavica je in, a i dobra je za odbijanje dosadnjakovića koji vam od Cvjetnoga trga do Jelačića placa isprazne novčanik dok rečeš Kobranj Do. Na svoje sam oči vidio kako se jednoga Bjelovirca dohvatila napasnica u tenisicama pet puta skupljim od mojih. „Udijeli mi koju kunu, lipi moj Dalmatinac!“ „Nijesam ti ja Dalmatinac. Đe si čula da Dalmatinac vako govori?“ Pobježe žena misleći u sebi: „What a mistake^a to make^a!“ Eto vidite da od zaštita Ministarstva kulture štiti i od napasnica.

Domagoj Vidović, lipanj 2016.

Na golu: Lovre Kalinić

Prezime Kalinić imaju 893 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 678. hrvatsko prezime.

Kalinića je najviše: u Splitu (53 obitelji, 137 duša), Zagrebu (49, 103), Solinu (24, 77), Velikom Broćancu pokraj Klisa (18, 64), Dubrovniku (16, 39), Rijeci (13, 37), Vinkovcima (9, 27), Kaštel Sućurcu (5, 19), Sinju (7, 18). Kotoribi pokraj Čakovca (5, 16).

Prezime je s jezičnog motrišta nastalo od kalina, relativno čestog naziva lokava, blatišta, blatnjavih potoka, koji je izveden od imenice kal sa značenjem blato, glib. Istog su korijena i nazivi: kalište, kališće, kalnica, kaluža, kaljuža, kaočina itd.

Prezime je također moglo biti izvedeno od kalina, narodnog naziva grma latinskog imena Ligustrum vulgare, za kojeg u hrvatskom jeziku postoji i naziv zimolez.

Slična su jezičnog postanja i prezimena: Kalinka, Kalinov, Kalinovčić. Kalinović, Kalinski, Kalac, Kalivoda.

Kalinić je prema popisu iz 2001. godine pretežito dalmatinsko prezime: u 31 naselju tog kraja zabilježeno je 207 Kalinića obitelji s 537 duša, što su gotovo dvije trećine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj.

Prezime je zabilježeno u 16. stoljeću: u popisu pučana grada Splita načinjenom u uredu splitskog kneza 5. svibnja 1566. godine, a koji ne priznaju za svoje izaslanike osobe što ih oni nisu izabrali, a koje su kao tobožnji zastupnici puka otišli u Veneciju braniti njihova prava, upisani su Jure i Grgur Kalinić (u izvorniku Zorzi et Gregor Calinich). [1]

Bez pretenzija da povežemo Kaliniće iz 16. stoljeća s današnjim njihovim prezimenjacima na splitskom području, ipak bilježimo da je popis iz 2001. godine zatekao Kaliniće: u Splitu (53 obitelji, 137 duša), Solinu (24, 77), Kaštelima (7, 23), Vranjicu (3, 11).

Dakako među njima je i podosta Kalinića podrijetlom iz Velikog Broćanca pokraj Klisa (18 obitelji, 64 duše).

Narodnu predaju o toj grani Kalinića zabilježio je na području općine Klis fra Petar Bezina: „ … dok su još bili u Bosni imali su veoma lijepu nevjestu. Nju je neki musliman Asan odveo u Livno. Međutim ona je utekla i vratila se kući. Odatle su oni dobili nadimak Kalinić Asan.“ [2]

Čini se da su Kalinići doselili na izakliško područje i sa svoje starine u Bosni (vjerojatno Uskoplje) donijeli sa sobom pravoslavnu, a možda i katoličku vjeru.

U Broćanac (danas Veliki Broćanac) stigli u vrijeme Morejskog rata (1683-1699). U spisima općeg providura D. Dolfina zabilježeno je da je 24. lipnja 1693. godine u Broćancu 33-člana obiteljska zadruga pravoslavnih Kalinića (Pavao, Nikola, Jerko i Jovan) dobila od mletačkih vlasti 40 kanapa zemlje. [3] Pavao je 8. studenog 1694. godine dobio još 15 kanapa zemlje, koja je do tada pripadala upravo preminuloj Ani Kekelić. [4]

Na drugoj pak strani katolička obitelj Doroteje i Bože Kalinića dobila je 1695. godine 30 kanapa zemlje, koju je 30. lipnja 1691. godine bio dobio Vinko Ostojić. [5] Doroteja i Bože Kalinić ostali su u Broćancu, a s vremenom su se njihovi potomci raselili u više mjesta šireg splitskog područja. [6]

Popis iz 2001. godine zatekao je na splitskom području 152 Kalinića obitelji s 347 duša, što su dvije petine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj, a najviše ih je: u Splitu (53 obitelji, 137 duša), Solinu (24, 77), Velikom Broćancu (18, 64), Kaštelima (7, 23), Sinju (7, 18), Vranjicu (3, 11). Itd.

Od Kalinića iz pokraj Klisa je i fra Rafo Kalinić, svećenik-franjevac kreposna života i mučeničke smrti, za kojeg Katolička crkva vodi službeni postupak proglašenja blaženim i postavljanja na čast oltara za javno štovanje pod motom „fra Rafo Kalinić žrtva svog svećeništva.“
Pripadnici tog roda su 1734. godine zabilježeni i u Šibeniku. [7]

Prema popisu iz 2001. godine Kalinići na šibenskom području žive: u Bilicama (jedna obitelj, tri duše), Šibeniku (1, 4).

Vratimo se pravoslavnim Kalinićima iz Velikog Broćnca (Pavao, Nikola, Jerko i Jovan), koji su napustili Broćanac i naselili se u podinarskom selu Koljane, blizu pravoslavnog manastira Dragovića na vrličkom području.

U vrijeme općeg providura D. Dofina (1692-1698) banderijom, uglavnom sastavljenom od doseljenika iz Broćanca, a koja se nalazila na prostoru između Vučipolja (na sjeveru), Dabra (na jugoistoku), Maljkova (na jugu) i Otišića (na zapadu), zapovijedao je harambaša Sava Kalinić. Pripadnici te banderije, koji su se u slučaju potrebe okupljali na Vukovića Mostu (danas selo Cetina oko izvora istoimene rijeke), zemlje su dobili od mletačkih vlasti investiturom 1698. godine. Harambaša Stoisavljević, također pravoslavac, pokušao je im u zaseoku Kreševo sela Dabra oduzeti 50 kanapa, zemlje, ali je u tome bio onemogućen. Kasnije (1722. godine) Sava Kalinić je obrađivao zemlju u predjelu Parkova uz davanje petine uroda.

Kapetan Todor Kalinić iz Cetine pokraj Vrlike spominje se 1759. godine kao jedan od potpisnika isprave koju su pravoslavni Dalmatinci uputili Senatu Mletačke Republike. [8]

Uz pravoslavne Kaliniće u Cetini i Dabru u nedalekoj Vrlici živjeli su Kalinići katolici, koje je u popisu vjernika Splitske nadbiskupije 1725. godine zabilježio nadbiskup Ivan Krstitelj Laghi: šestočlana obitelj Luke Kalinića. [9]

Inače bio je to ugledni vrlički rod, posebno u 19. stoljeću: 1848. godine načelnik općine Vrlike Ante Kalinić skupa s mjesnim župnikom fra Antom Mazalinom uputio je molbu hrvatskom banu Josipu Jelačiću za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. [10]
U Vrlici danas nema Kalinića.

Kalinići sjeverne Dalmacije također su pravoslavne vjere sa starinom u Bilišanima pokraj Obrovca, gdje se 1783. godine spominje jeromonah Ilija Kalinić. Između 1835. i 1837. godine u Bilišanima se spominje i paroh Gerasim Kalinić.

Na tom se području pripadnici tog roda spominju i podosta ranije: harambaša Vid Kalinić bio je sudionik sastanka vojnih vođa općeg ustanka protiv Turaka u sjevernoj Dalmaciji i providurova izaslanika pukovnika Ivana Radoša, koji je održan u Atlagića Kuli pokraj Benkovca 10. studenog 1683. godine s nakanom poslušati providurovu zapovijed o prestanku borbi protiv Osmanlija. [11]

Tu su Kalinići zabilježeni u popisu iz 2001. godine u osam naselja s 11 obitelji i 25 duša, a najviše ih je: u Zadru ( dvije obitelji, sedam duša), Nadinu (1, 4), Sukošanu (2, 4) itd.

U Međimurju se prezime Kalinić pojavljuje 1698. godine, kada je u Donjem Vidovecu upisan grafijski oblik Kalinich; u tom mjestu oblik Kalinich je zabilježen i 1718. godine; u Donjem Vidovecu 1771. godine naveden je oblik Kallinics, godine 1847. oblik Kalinits i 1900. godine oblik Kalinics.

Sadašnji oblik Kalinić ustalio se iza 1931. godine, kada je upisan u Donjem Vidovecu i Legradu. [12]

Popis iz 2001. godine zatekao je u tri međimurska mjesta 10 Kalinića obitelji s 20 duša: u Donjem Vidovcu (četiri obitelji, 12 duša), Kotoribi (5, 16) i Maloj Subotici (1, 2).

U osam naselja zagrebačkog područja živi 58 Kalinića obitelji sa 130 duša, a najviše ih je: u Zagrebu (49 obitelji, 103 duše), Zaprešiću (2, 9) itd. Većina zagrebačkih Kalinića su dalmatinskog podrijetla.

Na riječko-istarskom području Kalinići, pretežito zadarskog podrijetla, ali i iz Zenice (Bosna), žive u devet mjesta tog kraja s 25 obitelji i 66 duša, a najviše ih je u Rijeci (13, 37).

Spominjemo još i Kaliniće slavonskih prostora: u 17 naselja s 35 obitelji i 87 duša, a najbrojniji su u Vinkovcima (devet obitelji, 27 duša), Osijeku (7, 10) itd.

Važnija literatura:

1. Zlatna knjiga grada Splita, svezak I., (priredili: V. Rismondo i Lj. Šimunković), Split 1996.
2. A. J. Soldo, Kratka povijest župe Prugovo, str. 26; Župa Svetog Ante Prugovo u prigodi 100-obljetnice nove crkve, Split 1980.
3. Državni arhiv u Zadru, Spisi općeg providura Danijela Dolfina, svezak III.
4. A. J. Soldo,Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga I., Sinj 1995.
5. I. Ostojić, podlistak Onomastika šibenskog kraja, nastavak III; Zbornik Kačić Split 1989/1990.
6. A. Bačko, Porodice dalmatinskih Srba, Beograda 2008. godine.
7. B. Zelić Bućan, Popis pučanstva Splitske nadbiskupije 1725. godine; Radovi Historijskog arhiva u Splitu, svezak VI., Splir 1967.
8. A. Ivanković, Podrijetlo hrvatskih rodova vrličkog područja, Vrlika 2003.
9. B. Desnica,Historija kotarskih uskoka (1646-1686), Beograd 1950.
10. A. Frančić, Međimurska prezimena, Zagreb 2002.

Naslovnica: Lovre Kalinić, Wikipedia

Luka Modrić

Prezime Modrić ima 1930 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 212. hrvatsko prezime.

Modrića je najviše: u Zagrebu (92 obitelji, 203 duše), Glavicama pokraj Sinja (46, 160), Rijeci (63, 138), Zadru (34, 95), Splitu (29, 82), Obrovcu (28, 70), Ježeviću pokraj Vrlike (21, 50), Leskovecu Topličkom pokraj Varaždinskih Toplica (13, 50), Krasnom pokraj Senja (11, 41), Vrsima pokraj Nina (8, 30).

U osnovi prezimena je pridjev modar, modri, što znači onaj koji je boje vedrog neba, neboplavi, sinji. Međutim na dinarskom području, odakle potječe većina Modrića, sve je donedavno bio u uporabi odjevni predmet koji se zvao modra, modrna, modrina, ustvari košulja za cijelo tijelo, koja je najčešće bila modre boje, a nosila su je i muška djeca gotovo do polaska u školu, kad je bivala zamijenjena hlačicama. U zapadnoj Hercegovini i starinske hlače s velikom turom zvale su se modrine, vjerojatno stoga što su bile u pravilu modre boje. Zbog svega toga moguće je da su, osim po modroj boji, Modrići dobili obiteljski nadimak a kasnije i prezime Modrić po modri ili modrinama.

Slična su jezičnog postanja i prezimena: Modrič, Modrinić. Modrušan, Modrušić (preklapanje sa ekonimom Modruš).

Broj stanovnika Hrvatske s prezimenom Modrić u posljednjih šezdesetak godina se gotovo udvostručio: u popisu iz 1948. godine oko tisuću Modrića, a prema popisu iz 2001. godine gotovo dvije tisuće duša.

Modrić je ipak ponajviše dalmatinsko prezime: u 34 naselja tog dijela Hrvatske prema popisu iz 2001. godine živi 241 Modrića obitelj sa 686 duša, što je više od trećine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj.

Ovom prigodom izdvajamo mjesta s 15 i više Modrića: u Glavicama (46 obitelji, 160 duša), Ježeviću (21, 50), Obrovcu (28, 70), Prkosu pokraj Škabrnje (7, 18), Sinju (6, 22), Splitu (29, 82), Sućuraju (7, 18), Vinaliću pokraj Vrlike (6, 15). Vrsima pokraj Nina (8, 30), Zadru (34, 95), Zatonu Obrovačklom (10, 24).

U popisu novodoseljenih Morlaka na teritorij Splitske nadbiskupije, sačinjenom od splitskog nadbiskupa Leonarda Bondumiera 1659. godine , a koji se čuva u Arhivu Splitske nadbiskupije, u Villi Sasso (danas Kamen pokraj Splita), zabilježeni su i domaćini s prezimenima Modrić i Modro (kraći oblik).

Jedan od također starijih spomena prezimena Modrić potječe iz lipnja 1673. godine, kad se u Sućurju na Hvaru u izdvojenom popisu doseljenika koji su tijekom Kandijskog rata (1645-1669) stigli s ili preko Makarskog primorja, nalazila i obitelj Mihovila Modrića. [1]

Odakle su Modrići stigli u okolicu Splita te na Makarsko primorje ili pak otok Hvar? Što se tiče njihove mjesne starine može se spekulirati, ali da su bunjevačkog podrijetla u to nema sumnje, što pak znači da su izdanci starih hrvatskih stočarskih obitelji iz zapadne Hercegovine odnosno Dalmatinske zagore. Upravo su odatle stigli na zadarsko, splitsko ili pak senjsko-ličko područje odnosno u Bačku i južnu Mađarsku.

Stoga je Modrić ponajprije prezime zadarsko-obrovačkog područja, a popis iz 2001. godine zabilježio je u 15 naselja tog kraja 114 Modrića obitelji s ukupno 273 duše, Ovom prigodom navodimo samo mjesta s 10 i više Modrića: u Obrovcu (28 obitelji, 70 duša), Prkosu pokraj Škabrnje (7, 18), Vrsima pokraj Nina (8, 30), Zadru (34, 93), Zatonu Obrovačkom (10, 24).

Prema popisu iz 2001. godine potomci Mihovila Modrića žive na Hvaru, u Sućurju (sedam obitelji, 18 duša).

Snažna skupina Modrića prema popisu iz 2001. godine živi i u sedam naselja Cetinske krajine (83 obitelji, 258 duša): u Glavicama (46 obitelji, 160 duša), Ježeviću (21, 50), Podosoju pokraj Vrlike (1, 4), Sinju (6, 22), Vinaliću (5, 15) i Vrlici (4, 7).

Kad je riječ o Cetinskoj krajini, onda gotovo da se može ustvrditi da su preci današnjih Modrića stigli u taj kraj nakon njegova oslobođenja od Turaka, dakle iza 1686. godine, i to sa susjednog livanjskog područja. Na to najprije upućuje i činjenica da su Modrići iz Glavica pokraj Sinja (obitelj Ivana Modrića u banderiji harambaše Jakova Jadrijevića) prebjegli 1698. godine iz Podhuma pokraj Livna. [2]

Upravo u toj je banderiji u venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine upisana i devetočlana obitelj Ilije Modre [3] (kraći oblik prezimena i još jedan dokaz više za našu tvrdnju glede tvorbe tog prezimena). Iz tog je vremena i zapis da je nakon povratka Tome Ćirkovića (ili možda Ćurkovića) u Tursku dio njegove zemlje pripao upravo Iliji Modri. [4]

Na vrličkom pak području Modrići su zabilježeni u zemljišniku iz 1710. godine, kad je upisana 18-člana obitelj Nikole Modrića pokojnog Petra (pet odraslih muškaraca, tri žene, troje muške i sedmero ženske djece). [5] Obitelj tog Nikole Modrića, ali s petero ukućana manje, zabilježena je i u popisu vjernika Splitske nadbiskupije, koji je 1725. godine obavio nadbiskup Ivan Krstitelj Laghi. [6]

Modrići šireg srednjodalmatinskog priobalja (u 11 mjesta 49 obitelji sa 133 duše) su pretežito glavičko-vrličkih korijena, a najviše ih je: u Splitu (29 obitelji, 82 duše), Kninu (3, 9), Stobreču (3, 8) itd.

Kad je riječ o tome dijelu Dalmacije, onda treba spomenuti da se pokraj Ervenika na kninskom području nalazi i naselje s nazivom Modrino Selo, u kojem je prema popisu iz 2001. godine živi 28 stanovnika, među kojima nema Modrića.

Modrići s ostalim Bunjevcima sredinom 17. stoljeća nastanjuju Velebitsko Podgorje i senjsko-ličko područje, gdje se u nekim ispravama pojavljuju i s preoblikovanim prezimenom Modrović.

Podgorsko-lički Modrići sa zapaženim su uspjesima obavljali vojničke i posebno časničke dužnosti diljem nekadašnje Vojne krajine, a dio ih se uspješno ogledao i kao poduzetnici a navlastito u trgovini.

Ova grana Modrića imala je i plemićke naslove. Nikoli Modriću je 1649. godine u Hrvatskom državnom saboru priznato i potvrđeno plemstvo; Nikoli Modriću, Ivanu Modroviću (duži oblik prezimena) te bratu mu Petru Martinu i djeci plemstvo i grb dodijelio je car Leopold II. u Beču 21. srpnja 1791. godine, što je potvrđeno 1792. godine u Hrvatskome državnom saboru, gdje je još prije 1649. godine priznato i potvrđeno plemstvo Nicolausu Modrichu (Nikoli Modriću).

Prema popisu iz 2001. godine Modrići u tom kraju žive u 11 mjesta s 28 obitelji i 84 duše: u Krasnom (11 obitelji, 41 duša), Senju (6, 13), Otočcu (3, 8), Gospiću (2, 5) itd.

Dio Modrića primorsko-istarskog područja je senjsko-ličkih korijena. Tu je popis iz 2001. godine u 39 naselja zabilježio 107 Modrića obitelji sa 241 dušom, a najviše ih je: u Rijeci (63 obitelji, 138 duša), Rovinju (3, 10), Lovranu (2, 9), Puli (5, 9) itd.

U Međimurju se pak prezime Modrić pojavljuje 1768. godine, kada je u Donjem Hrašćanu upisan grafijski oblik Modrich a u Palinovecu oblik Modrics; godine 1844. u Črečanu je zabilježen oblik Modrits; godine 1900. u Jurčevecu je naveden oblik Modrics.

Sadašnji oblik Modrić ustalio se nakon 1931. godine, kada je zabilježen u Križovecu, Lapšini, Selnici, Totovecu i Vratišinecu. [7]

iz 2001. godine zatekao je u Međimurju Modriće u četiri mjesta s osam obitelji i 21 dušom: u Belici (tri obitelji, osam duša), Brezju (1, 4), Čakovecu (2, 5), Gornjem Kuršanecu (2, 4).

U 20 naselja varaždinskog područja živi 60 Modrića obitelji sa 187 duša, a najviše ih je: u Leskovecu Topličkom (13 obitelji, 50 duša), Hrastovecu Topličkom (8, 20), Velikom Bukovecu (4, 10) itd.

Modrići su prema popisu iz 2001. godine nastanjeni i na slavonskom području: u 29 mjesta pet slavonskih županija živi 70 Modrića obitelji s 204 duše, a najviše ih je: u Osijeku (11 obitelji, 29 duša), Županji (5, 20), Antunovcu (3, 16), Valpovu (5, 16), Vinkovcima (5, 15), Čepinu (5, 12), Požegi (3, 10) itd.
Na bjelovarskom području popis iz 2001. godine zatekao je u 25 naselja tog kraja 55 Modrića obitelji sa 134 duše, a najviše ih je: u Ivanskoj (šest obitečji, 20 duša), Palančanima (6, 17), Bjelovaru (7, 16), Šimljanici (5, 16) itd.

Snažna skupina Modrića nastanjena je i na zagrebačkom području, dakako različita su i krvnog i mjesnog podrijetla. Prema popisu iz 2001. godine prebivaju u 18 mjesta sa 126 obitelji i 317 duša, a najviše ih je: u Zagrebu (92 obitelji, 203 duše), Zaprešiću (6, 19), Samoboru (6, 17), Velikoj Gorici (4, 13), Šumećanima (3, 12), Ivanić Gradu (2, 10) itd.

Literatura

1. J. A. Soldo, Cetinska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga I., Sinj 1995.
2. Državni arhiv u Zadru, Venecijanski zemljišnik iz 1710. godine za naselje Vrlika
3. B. Zelić-Bućan, Popis pučanstva Splitske nadbiskupije 1725. godine; Radovi Historijskog arhiva u Splitu, svezak VI., Split 1957.
4. M. Ujdurović, Stanovništvo Makarskog primorja od 15. do 19. stoljeća, Gradac 2002.
5. A. Frančić, Međimurska prezimena, Zagreb 2007.

Naslovnica: Luka Modrić, Wikipedia

Danijel Subašić

Prema popisu iz 2001. godine u 87 naselja Republike Hrvatske živi 278 Subašića obitelji s 561 dušom.

Najviše ih je: u Zagrebu (36 obitelji, 97 duša), Splitu (11, 40), Sisku (10, 37), Osijeku (14, 28), Vinkovcima (9, 22), Zadru (8, 21), Sesvetama (7, 16), Kozinšćaku pokraj Dugog Sela (3, 12), Kaštel Sućurcu i Kučilovini pokraj Zagreba po (3, 11) itd.

S jezičnog motrišta u osnovi prezimena su dvije imenice iz turskog jezika: su = voda i baša = glava (glavar, starješina). Naime subaša je u Osmanlijskoj Carevini najprije bio nadzornik koji se brinuo o dijeljenju vode pučanstvu za pojenje stoke i navodnjavanje zemljišta. Kasnije je pak subaša postao nadzornik, upravitelj imanja, koji je, uz ostalo, ubirao aginske i begovske prihode s čitluka (imanja).

Subašić je pretežito dalmatinsko prezime, jer u 21 naselju tog dijela Hrvatske prema popisu iz 2001. godine živi 51 Subašića obitelj sa 225 duša, što je više od trećine svi pripadnika tog roda u Republici Hrvatskoj. Dakako među današnjim Subašićima u Zagrebu (36 obitelji, 97 duša), veći ih je dalmatinskih korijena.

Kad je riječ o Subašićima u Dalmaciji, oni su djelom Hrvati katoličke vjere (splitsko-makarsko područje) a dijelom su Srbi pravoslavne vjere (zadarsko-šibenski kraj).

Subašići splitskog područja potomci su pripadnika tog roda iz srednje Bosne (travničko-vareško područje). Naime Subašiće je u svom popisu bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika zabilježio 1741/1742. godine biskup fra Pavo Dragičević: u selu Orašju pokraj Travnika (tada župa Lašva) 11-članu obitelj Lovre Subaše (kraći oblik prezimena); u Ilovači također pokraj Travnika dvije obitelji s dužim oblikom prezimena Subašić: Ivanovu s pet i Matinu sa sedam duša; u Novakovićima pokraj Vareša zatekao je šestočlanu obitelj Nikole Subašice (u izvorniku Nicolaus Subassiza). [1]

I u popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine uočljiva je i daljnja nazočnost Subašića na području Travnika i Vareša, ali širenje na sutješko područje, kao i doseljavanje na livanjsko područje: u Biloj pokraj Livna upisana je sedmočlana obitelj Ante Subašića; u Rujanima također pokraj Livna 14-člano domaćinstvo Frane Subašića. [2]

Livanjsko područje vjerojatno je bilo samo prolazište za Subašiće, koji se pojavljuju na Klisu, i to među članovima Bratovštine Presvetog Sakramenta (1766-1776). [3]

Prema popisu iz 2001. godine u Splitu prebivaju Subašići (11 obitelji, 40 duša) ali i s neznatno različitim prezimenom Šubašići (14 obitelji, 32 duše), koji su, utvrdio je M. N. Kuzmanić, spustili se s Klisa, pa ih stoga često prati obiteljski nadimak Klišanac. Taj autor je argumentirano potvrdio da danas u Splitu Subašići i Šubašići imaju tri loze.

Najstarija loza potječe od Jakova Šubašića, težaka s Klisa, koji se 1825. godine oženio u Splitu s težakinjom Marijom Dvornik. Njihov sin, težak Špiro Jerko, ženi se težakinjom Dujkom Šegvić, dok se njegovi sinovi težak Marin i kočijaš Josip žene poslužiteljicama Paulinom Paunić odnosno Nikolinom Smoje 1905. godine. Zanimljivo je spomenuti da je rodonačelnik ove loze Jakov umro 1888. godine u dobi od 95 godina.

Druga loza potječe od Ivana Šubašića, težaka s Klisa, koji se u Splitu 1830. godine zasnovao brak s Anom Stanić, težakinjom iz Zvečanja poviše Omiša. Ivanov sin, kovač Jakov, ženi se 1858. godine Ivanom Meladom, poslužiteljicom iz Kaštel Novoga. Jakovljev sin, drvodjelac Jakov, ženi se Anticom Glavinović, a njihov sin, postolar Vicko, 1906. godine oženio se težakinjom Lucom Šegvić.

Treća je loza od Marina Šubašića iz Trogira, koji je umro u Splitu 1859. godine. I ta se loza javlja s nadimkom Klišanac. Marinov sin, radnik Ante, oženio se 1881. godine Mandom Puizinom, težakinjom s Lučca (predio u gradu Splitu). Njihovi sinovi: poslužnik trgovačke škole Frane, nadničar Petar i drvodjelac Roko žene se Ivanicom Milić, poslužiteljicom iz Trogira, težakinjom Marijom Kukoč odnosno Ankom Pijević. Četvrti sin, bačvar Vicko, oženjen je izvan Splita Marijom Cvitanić.

Predstavnici svih triju loza nastanjeni na Lučcu, a u austrijskom zemljišniku iz 1832. godine u Splitu je zabilježeno sedam članova njihove težačke obitelji, koji kao koloni obrađuju 5538 metara četvornih zemlje na Firulama (dio grada Splita), a ostala prihode za život osiguravali su nadničarskim radom. [4]

Rezimirajmo: Subašići u Dalmaciji žive: u Dubrovniku, Postirama na Braču, Promajni pokraj Makarske, Slatinama na Čiovu, Visu i Žagroviću pokraj Knina po (jedna obitelj, jedna duša), u Stobreču i Kamenu pokraj Splita (1, 5), u Pločama (drukčijeg su krvnog podrijetla; doselili su 1989. godine u Ploče iz Bosne) [5] i Mravincima pokraj Solina po (jedna obitelj, šest duša), u Zagradu pokraj Zadra i Baškoj Vodi po (1, 2), Cavtatu, Korčuli, Gradcu pokraj Makarske i Kaštel Lukšiću po (1, 4), Brelima pokraj Makarske (2, 2), Šibeniku (2, 7), Kaštel Sućurcu (3, 11), Zadru (6, 21), Splitu (11, 40); Šubašići su pak nastanjeni: Visu (2, 4), Zadru (3, 8), Šibeniku (4, 17), Klisu (5, 16) i Splitu (14, 32).

Subašići pretežito Srbi pravoslavne vjere prema popisu iz 2001. godine starinom su iz Zagrada, mjesta na putu Zadar-Benkovac, u kojem su danas spali na dvočlanu obitelj, a u Biljanima Gornjim su posve nestali. Dio ih se nastanio u Zadru (8, 21), Šibeniku (2, 7), Žagroviću pokraj Knina (1, 1).

Od te grane je i vrsni vratar hrvatske nogometne reprezentacije Danijel Subašić, sada igrač francuskog Monaca, a prije toga Hajduka i Zadra.

Subašići danas žive i u Vinici, selu na granici tomislavgradske općine i Imotske krajine (dvije obitelji, četiri duše), ali nemaju krvnog srodstva s ostalim Subašićima, jer su nastali iz Vinici susjednih Studenaca (imotskih) kao ogranak Bilića s nadimkom Subašić.
Studenački Bilići Subašići ostali su vjerni starom prezimenu Bilić, dok su oni koji su prešli u bosanskohercegovačku Vinicu promijenili prezime u Subašić. Prvi spomen o njima u sačuvanim maticama župe Vinica datiran je 18. ožujkom 1907. godine, kada je upisano krštenje Matije, kćeri Ilije Subašića iz Vinice i majke Mare rođene Vlajčić također iz Vinice. [6]

Važnija literatura:

1. D. Mandić, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annis 1743. et 1768. exaratis, Chicago-Roma 1962.
2. S. Listeš, Klis: povijest, toponimi, govor, Split 1998.
3. A. Ivanković, Duvanjska prezimena, Tomislavgrad 2001.

Naslovnica: Danijel Subašić, Wikipedia

Sandra Perković, Izvor: Wikipedia.ES

Prezime Perković imaju 6903 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 26. hrvatsko prezime.

Perkovića je najviše: u Zagrebu (333 obitelji, 839 duša), Splitu (161, 477), Rijeci (93, 241), Sisku (82, 204), Puli (75, 183), Osijeku (70, 176), Slavonskom Brodu (46, 126), Karlovcu (45, 122), Vinkovcima (39, 106), Stajnici pokraj Brinja (33, 99).

S jezičnog motrišta u osnovi je prezimena ime Perko, izvedeno od biblijskog imena grčkih korijena Petar, koje je s antroponimijskog motrišta obrađeno u ovoj knjizi (prezime Petrović).

Pokraj Šibenika nalazi se naselje s nazivom Perković, u kojem se od ukupno 115 stanovnika njih 64 prezivaju Perković.

Slična su jezičnog postanja i prezimena: Perkanović, Perkat, Perkavac, Perkec, Perketa, Perkić, Perko, Perkov, Perkovac, Perkučin, Perkunić, Perkušić.

Starina dalmatinsko-hercegovačke grane, kojoj pripadaju Perkovići Cetinske i Imotske krajine je Mijakovo Polje pokraj Tomislavgrada.

M. Petrić je utvrdio da „Perkovići iz Sinja znaju da su podrijetlom s Livanjskog polja,“ [1] a današnji nositelji tog prezimena nastanjeni u livanjskim selima (Bilopolje, Gornje Držanlije, Grborezi, Lipa, Podhum, Smrčani i grad Livno) sačuvali su predaju da im je starina upravo u Mijakovu Polju.

Svojom starinom Mijakovo polje smatraju i duvanjski Perkovići, koji danas imaju svoje domove: u Mijakovu Polju (19 obitelji, 33 duše), Prisoju (nemamo podatke o brojnosti), Tomislavgradu (19, 72), Kovačima (15, 73), Jošanici (9, 40), Letki (3, 11), Blažuju (1, 2), Šujici (9, 40), Grabovici (1, 2) i Koritima (1, 1). [2]

U sve to se uklapaju i podaci iz upisa prezimena Perković u crkvenim maticama u Luci na Dugom otoku iz 1510. godine te u Tkonu na Pašmanu iz 1511. godine, a iz kojih se saznaje da je riječ o doseljenicima iz Bosne. [3] Mjesto doseljenja moglo bi biti Mijakovo Polje.

Dakako i oba biskupska popisa bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika iz 18. stoljeća svjedoče o tome.
Biskup fra Pavo Dragićević je 1741/1742. godine na duvanjskom području upisao devet obitelji i 81 osobu s prezimenom Perković:

• u Vinici odnosno u Mijakovu Polju četiri obitelji s 34 duše: Jeronimovu s pet, Bartulovu sa šest, Šimunovu sa sedam i Ivanovu sa 16 duša;
• u Prisoju tri obitelji s 29 duša: Jakovljevu sa sedam, Petrovu s 10 i Mijinu s 12 duša;
• u Rakitnu, koje je tada pripadalo župi Duvno (danas općina Posušje) živjele su dvije Perkovića obitelji s 20 ukućana: Martinova i Matina s po 10 duša;
• na livanjskom području u Čaprazlijama devetočlana obitelj Ante Perkovića. [4]

Prije govora o starijim povijesnim migracijama Perkovića, podaci o najsvježijim preseljavanjima pripadnika tog roda iz Bosne i Hercegovine (duvanjsko-livanjsko područje) u Hrvatsku (Zagreb, Split, Slavonija), koja su se ostvarila u drugoj polovici 20. stoljeća. Stoga se može reći da je dio, pa možda čak i pretežiti, sadašnjih zagrebačkih (333 obitelji, 839 duša) i splitskih Perkovića (161, 447) doselio iz Tomislavgrada i Livna.
U 65 naselja zagrebačkog područja i susjednog mu Hrvatskog zagorja prema popisu iz 2001. godine živi 469 Perkovića obitelji s 1159 duša.
Ovom prigodom izdvajamo samo mjesta s 10 i više Perkovića: u Dugom Selu (20 obitelji, 58 duša), Ivanić Gradu (6, 21), Jastrebarskom (6, 18), Kopčevecu (7, 16), Prilipju pokraj Jastrebarskog ((3, 10), Puhovu Selu (3, 19), Samoboru (5, 12), Sesvetama (17, 48), Velikoj Gorici (18, 51), Velikom Polju (2, 11), Zagrebu (333, 839), Zaprešiću (5, 10).

Dakako i to je preseljavanje ujedno pridonijelo da se broj stanovnika Hrvatske s prezimenom Perković u posljednjih šezdesetak godina gotovo udvostručio: od četiri tisuće u popisu iz 1948. godine do gotovo sedam tisuća u popisu iz 2001. godine.

Kad je riječ o migracijama Perkovića sa njihove starine u susjednu Cetinsku krajinu, najprije podatak da je opći providur 26. svibnja 1698. godine potvrdio 50 kanapa zemlje Pavlu Perkoviću pokojnog Lovre i Pavlu Landeki pokojnog Mije u Ugljanima, koje su obrađivali i pod osmanlijskom vlašću. [5] Dakle Perkovići su se rano smjestili u tom selu na krajnjem istoku Cetinske krajine.

Na južnom rubu Cetinske krajine Perkovići se spominju pod Klisom, i to nakon oslobođenja te utvrde od Turaka 1648. godine. Među one što „u ta vrimena (Kandijski rat 1645. do 1669. godine) koji glavari od Dalmacije biše i gdi koji poginu, od kog li Turčina smrt ga stignu, al’ u boju, al’ u bilu dvoru“, književnik fra Filip Grabovac u svom djelu „Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackog“ (1747) posebno ističe „pokojnog serdara Šimuna Perkovića s Klisa, koji umri doma od rana,“ zadobivenih u borbama s Turcima. [6]

Spominju se u Klisu i 1659. godine u pismu splitskog nadbiskupa Leonarda Bondumeira vatikanskoj Kongregaciji za širenje vjere u popisu novopridošlih Morlaka na teritorij Splitske nadbiskupije: četveročlana obitelj Mije Perkovića i tročlano domaćinstvo Petra Perkovića.

Evo još jednog zanimljivog podataka: u Klisu je 15. veljače 1663. godine održana javna dražba, na kojoj je Frane Perković iz Kliškog Varoša prodao roba Milivoja Dražića, momka od 26 godina, koji je pobjegao od Turaka, ali ga je u Prologu (selo na livanjskoj strani planine Dinare) zasužnjio Frane Perković „sa svojim drugovima.“ [7]

Dakako i taj događaj svjedoči o surovoj stvarnosti i tadašnjim odnosima unutar hrvatskog korpusa, u kojima Hrvat-katolik iz Mletačke Republike svog sunarodnika Hrvata-katolika iz Turske Carevine tretira kao pripadnika osmanlijskih zavojevača. Inače robovi su se, kako muslimani tako i kršćani, prodavali na tržnici u Makarskoj i završavali kao okovani veslači-galioti na mletačkim galijama. U dokumentu iz 1687. godine, dakle nakon borbi za oslobođenje Sinja od Turaka, zabilježeno da u Klisu ima 66 robova: spominjani Šimun Perković imao ih je pet, a najviše ih je posjedovao izvjesni Nazlija-sedam. [8]
Perkovići su upisani i u najstarijoj matici vjenčanih župe Vranjic (1665-1676), kojoj je tada pripadao i Solin.
Evo ispisa iz tog dokumenta: „dan nedilje jenara na 5. 1671. godišta bi napoviđen drugi put na Vodokrštenje, treći put u drugu nedilju, ne nahodeći se nijedna zapričica crkovna, bi združen Frane Laličić iz Umljenovića iz Petrova polja s Mandom kćerju pokojnog Nikole Perkovića iz Ugljana (selo pokraj Trilja), bi svidok Luka Boban i Anton Baričević, po meni popu Ivanu Pekojeviću u Vranjicu u crkvi Svetog Martina. [9]

Dakle još jedna potvrda o Perkovićima u Ugljanima.

Perkovići su u Klisu zabilježeni i pri podjeli zemlje prema Morosinijevu zemljišniku iz 1675. godine, i to sedmočlane obitelji već spominjanog Šimuna i Mihovila Perkovića. [10]

Na splitskom području Perkoviće je popis iz 2001. godine zabilježio u 17 naselja s 279 obitelji i 823 duše.

Ovom prigodom navodimo mjesta s 10 i više Perkovića: u Klisu (18 obitelji, 45 duša), Dugopolju (5, 15), Solinu (22, 65), Splitu (161, 477), Kaštelima (30, 89), Trogiru (6, 21), Marini (9, 24), Strobreču (5, 19), Podstrani (6, 20), Žrnovnici (6, 21).

Perkoviće, nastanjene u Ugljanima, kojih je dio preselio u Klis nakon njegova oslobođenja od Turaka (1648), što je potvrđeno 1671. godine i u matici vjenčanih župe Vranjic, ne treba miješati s Perkovićima poljičkih korijena.
Ove posljednje (poljičke) je 1725. godine u popisu vjernika Splitske nadbiskupije zabilježio nadbiskup Ivan Krstitelj Laghi: u Blatu na Cetini devetočlana obitelj Grgura Perkovića, u Jesenicama, između Omiša i Splita, sedmočlano kućanstvo Stipana Perkovića. [11]

Nakon što je Cetinska krajina oslobođena od Turaka Perkovići su stigli i u Turjake pokraj Sinja, a zabilježeni su u venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine u sklopu banderije harambaše Jure Doturovića, i to sedmočlana obitelj Pavla Perkovića. [12]

Ta je obitelj upisana u Turjacima i u Alberghettijevu zemljišniku (1725-1729). [13]

U Turjacima su 14. svibnja 1735. godine Ivan Perković i Juriša Kukavica dobili zemlje, koje je prije mjesec dana stavio na raspolaganje državi Ivan Tomas prigodom povratka u Tursku. [14] Naime Kolunelo Frane Crnica 20. ožujka 1740. godine potvrđuje da su smrću Mande, udovice pokojnog Ilije Tomasa iz Turjaka, ostala na raspolaganju državi dva kanapa oranica uz župnu crkvu Svetog Ante i uz zemlju kaplara Jurice Kukavice. On i Perković su 1735. godine dobili nešto oranica ispod župne kuće (dva kanapa) koje su pripadale preminuloj Mandi, ali su tu zemlju 16. ožujka 1743. godine darovali župniku. [15]

U najstarijem sačuvanom Stanju duša župe Turjaci s kraja 18. stoljeća upisana je s dvoriječnim prezimenom obitelj Andrije Perkovića rečenog Paloš pokojnog Pave, rođenog 1797. godine. On je imao trojicu sinova: Andriju (1824), Ivana (1830) i Antu (1842). Oni su preci današnjih turjačkih i Perkovića i Perkovića Paloša.

Ovo je i još jedna potvrda da Perkovići i u Turjacima mijenjaju prezime, slično kao što su to učinili njihovi prezimenjaci u dva mjesta u Imotskoj krajini: u Vinjanima (Perković Šantar) i Podbablju (Perković Patrlj).
Popis iz 2001. godine zabilježio je Perkoviće u Cetinskoj krajini u četiri naselja s 18 obitelji i 57 duša: u Turjacima (pet obitelji, 23 duše), Suhaču (4, 11), Sinju (7, 15), Glavicama (2, 8).

Prekovići se šire i u ostale dijelove Cetinske krajine. U venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine zabilježena je obitelj Mate Perkovića, koja je prebivala u Potravlju, a dobila zemljište i u Zelovu, [16] a u Ugljanima je tada upisana obitelj s dvoriječnim prezimenom Perković rečeni Radmanović. [17]
Istih su korijena i Perkovići u Koljanima pokraj Vrlike (u popisu iz 2001. godine pet obitelji, 18 duša) i Kosorima također pokraj Vrlike (1, 2).

Da su Perkovići “nepopravljivi” kad je u pitanju promjena prezimena, potvrđuju i sačuvane matice stare župe Otok na Cetini, u kojima je najprije 1743. godine zabilježeno dvoriječno prezime Perković-Tabak, dok se prezime Perković pojavljuje u susjednoj Rudi 1771. godine.

U Ovrljama pokraj Otoka na Cetini prema popisu iz 2001. godine živi devet Perkovića obitelji s 39 duša, u Otoku (4, 11), Grabu (3, 13), ali i Perkovići Tabaci (u Otoku: 4, 11, u Ovrljama: 3, 4), čije dvoriječno prezime predstavlja primjer klasičnog domazetsva, nastalog iz potrebe da se sačuva nedjeljivost obiteljskog imanja kad je obitelj ostala bez muških potomaka. [18]

Nakon ove “šetnje” s Perkovićima po Cetinskoj krajini, na red su stigli i Perkovići iz Hrvaca, gdje su se pojavili u drugoj polovici 19. stoljeća, kada je u Stanju duša župe Hrvace zabilježen samac, tek doseljeni Andrija Perković, uz čije je ime dopisano Petropoljac, dakle osoba s Petrova polja, što je danas drniško područje. U popisu iz 2001. godine u Hrvacama žive dvije Perkovića obitelji s ukupno devet duša.
Taj Perković je mogao stići iz: Čavoglava (pet obitelji, 15 duša), Drniša (3, 8), Kljaka (11, 29). Brojke u zagradama su podaci popisa iz 2001. godine.

Što se pak tiče Perkovića u Imotskoj krajini, i oni su duvanjskih korijena, jer su iz Mijakova Polja doselili u Svibić pokraj Aržana, gdje je Mate Perković s 10-članom obitelji u razdoblju 1769-1771. godine dobio 14 kanapa zemlje.

Prije toga šestočlana obitelj Luke Perkovića odselila je u Vinjane, gdje su joj venecijanske vlasti, kako je zapisano u zemljišniku iz 1725. godine, dodijelile 12 kanapa zemlje. [19]

Vinjanski Perkovići (popis iz 2001. godine) imaju dvije obitelji s 10 duša, ali i dvije obitelji s osam osoba koje su se opredijelile za dvočlano prezime Perković Šantar.

Naime povezivanjem dijela vinjanskih Perkovića sa Šantarima, nastala su dva nova prezimena: Perković Šantar i Šantar, o kojima je opširno napisano u mojoj knjizi Hrvatski rodovi u župi Vinjani (Split-Vinjani 2006).

Dio Perkovića iz Vinjana sredinom 18. stoljeća preselio se u Čitluk pokraj Posušja, gdje jednu njihovu obitelj 1768. godine zabilježio u svom popisu biskup fra Marijan Bogdanović: petočlanu obitelj Jakova Perkovića. [20]

Dio Perkovića iz Svibića preselio se u Jošanicu pokraj Tomislavgrada, gdje im i danas žive potomci (devet obitelji, 40 duša). [21]

U još jednom dijelu Imotske krajine, u župi Podbablje, Perkovićima se dogodilo isto što i njihovim prezimenjacima u Vinjanima. Naime tamo je od Perkovića, koji su također duvanjskih korijena, nastali podbabljski Patrlji, što svjedoči upis krštenika s dvoriječnim prezimenom Perković Patrlj u matici krštenih župe Podbablje od 10. kolovoza 1768. godine.

Popis iz 2001. godine zatekao je Perkoviće u Imotskoj krajini u tri naselja s 18 obitelji i 55 duša: u Aržanu (15 obitelji, 42 duše), Donjim Vinjanima (2, 10) i Grubinama (1, 3). Danas umjesto Perkovića u Podbablju Gornjem žive Patrlji (sedam obitelji, 26 duša) i na Kamenmostu (6, 25). [22]

Perkovići se spominju i u Međarima u Ravnim kotarima 7. kolovoza 1687. godine, kad Antun Zen, opći providur konjaništva venecijanske vojske, na molbu Mate Grabovca iz Vrlike (otac književnika fra Filipa Grabovca koji je u međuvremenu 1683. godine iz Međara preselio u Vrliku) zapovijeda Zorzu (Juri) Perkoviću i bratu mu Cvitku “da ne smidu ni sami ni preko drugoga nanositi štete spomenutom Mati ni krećati (dirati) u njegove zemlje što se nalaze u Međare“. [23]

Popis iz 2001. godine na zadarskom području je zatekao Perkoviće u osam mjesta s 85 obitelji i 246 duša, a najviše ih je: u Zadru (30 obitelji, 86 duša), Ljubaču (25, 70), Vrsima pokraj Nina (21, 68).

Kad se ispod pojedinačnih podataka o dalmatinskim Perkovićima podvuče crta, slijedi zbirni podatak da u 71 dalmatinskom naselju prema popisu iz 2001. godine živi 567 Perkovića obitelji s 1572 duše.

Perkovići su i lički rod, nastao na području Brinja u 15. stoljeću, a najstariji spomen potječe iz 1540. godine, kada je u Senju je zabilježen vojnik Brana Perković.
Na ličkom području popis iz 2001. godine zabilježio je Perkoviće u osam mjesta sa 107 obitelji i 286 duša, a najviše ih je: u Križpolju (28 obitelji, 68 duša), Brinju (16 obitelji, 48 duša),), Letincu (17, 40); Stajnici (33, 99), Lipicama (8, 16).

U 17. stoljeću jedna obitelj brinjskih Perkovića doselila je na ogulinsko područje u mjesto Tounj, gdje im danas žive potomci. Godine 1775. u Gerovu Tounjskom spominje se Ivan Perković.

Dolaskom Austrije u Bosnu i Hercegovinu 1878. godine nekoliko obitelji gerovskih Perkovića naseljavaju se u Bosansku krajinu (Velika Kladuša).
Popis iz 2001. godine zatekao je Perkoviće na ogulinskom području u tri naselja s 11 obitelji i 32 duše: u Tounju Gerovskom (jedna obitelj, dvije duše), Ogulinu (8, 27), Turkovcima Ogulinskim (1, 3). [24]

Perkovići su i slavonsko prezime, a zabilježeni su:

• godine 1702. u Dolcu pokraj Požege obitelj Martina Perkovića;
• godine 1736. u Dobroviću pokraj Slatine obitelj Stojana Perkovića;
• godine 1758. u Majaru pokraj Đakova obitelj Radovana Perkovića. [25]

Prema popisu i 2001. godine Perkovići su zabilježeni u 149 mjesta pet slavonskih županija sa 606 obitelji i 1718 duša, što je četvrtina svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj.

Evo kako to izgleda pojedinačno po županijama: u Osječko-baranjskoj (149 naselja, 214 obitelji, 584 duše), Brodsko-posavskoj (36, 148, 447), Vukovarsko-srijemskoj (29, 147, 431), Virovitičko-podravskoj (20, 64, 165) i Požeško-slavonskoj županiji (13, 33, 91).

Ovom prigodom navodimo mjesta s 20 i više Perkovića: u Osijeku (70 obitelji, 176 duša), Belišću (11, 29), Bistrincima (5, 20), Đakovu (15, 37), Martinu (8, 28), Višnjevcu (5, 23); u Slavonskom Brodu (46, 126), Donjim Andrijevcima (13, 38), Novoj Gradišci (11, 26), Rastušju (6, 26), Starom Topolju (5, 24); u Vukovaru (16, 30), Ivankovu (5, 25), Komletincima (9, 27), Nuštru (7, 25), Otoku pokraj Vinkovaca (17, 55), Retkovcima (7, 23), Starim Mikanovcima (6, 26), Vinkovcima (39, 106); u Virovitici (8, 22), Čačincima (8, 22), Orahovici (15, 37), Slatini (11, 26); u Požegi (11, 32).

Godine 1698. u Podborju-Daruvaru upisana je obitelj Radivoja Perkovića. [26]
U 22 naselja bjelovarskog područja popis iz 2001. godine zatekao je 39 Perkovića obitelji sa 108 duša, a najviše ih je: u Velikoj Pisanici (tri obitelji, 16 duša), Ždralovima (3, 14), Novoseljanima (3, 10) itd.

Perkovići se u Međimurju javljaju 1664. godine, kada je u Mons (Brdu) Stanetinecu zabilježen grafijski oblik tog prezimena Perkouich; godine 1843. u Podturenu s oblikom Perkovits; godine 1900. u Hodošanu i Svetom Jurju u Trnju oblik Perkovics.
Današnji oblik Perković ustalio se od 1931. godine, kada je zabilježen: u Čakovcu i još četiri međimurska naselja.

Popis iz 2001. godine zabilježio je Perkoviće u pet međimurskih mjesta sa sedam obitelji i 20 duša: u Domašincu (tri obitelji, 11 duša), Gornjem Kuršancu i Kotoribi po jedna osoba (1, 1), Palinovcu (1, 4) i Svetom Jurju u Trnju (1, 3).
U 53 naselja sisačkog područja živi 228 Perkovića obitelji s 561 dušom. Ovom prigodom izdvajamo samo mjesta s 10 i više Perkovića: u Budaševu (26 obitelji, 77 duša), Hrastelnici (13, 24), Novoj Drenčini (7, 17), Novom Selu Palanječkom (5, 14), Novskoj (7, 22), Petrinji (12, 36), Sisku (82, 204), Timarcima (4, 16), Topolovcu (8, 15).

U 60 mjesta dviju najzapadnijih hrvatskih županija (Primorsko-goranska i Istarska) popis iz 2001. godine zabilježio je 313 Perkovića obitelji s 860 duša, a najviše ih je: u Rijeci (93 obitelji, 241 duša), Puli (75, 183), Smoljancima (21, 51), Rapanjima (10, 27), Ližnjanu (13, 26), Rovinju (12, 26), Fažani (5, 15), Gornjem Stupniku (3, 13) itd.

Spominjemo još tri manje skupine Perkovića: karlovačku (11 naselja, 58 obitelji, 167 duša), varaždinsku (6, 23, 45) i koprivničku (5, 11, 22), a najviše ih je: u Karlovcu (45 obitelji, 122 duše), Pavković Selu (2, 12); Varaždinu (15, 32); Koprivnici (6, 12) itd.

Važniji izvori i literatura

1. M. Petrić, Porijeklo stanovnika Livanjskog polja; Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Etnologija, Nova aerija, sveska XV.XVI., Sarejevo 1061.
2. V. Cvitanović, Bošnjaci i Hercegovci-doseljenici na području Zadarske nadbiskupije od XV. stoljeća do danas; rukopis u Arhivu Odsjeka za folklor Etnografskog odjeljenja Zemaljskog muzeja u Sarajevu, neobjavljeno
3. D. Mandić, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descripitionibus annis 1943. et 1768.. exaratis, Chicago-Roma 1962.
4. J. A. Soldo, Cetinska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga I., Sinj 1994..
5. Filip Grabovac, Cvit razgovora naroda i jezika iliričkog aliti rvackog, Zagreb 1951., str.. 202; edicija Stari pisci hrvatski, knjiga 30., JAZU, priredio Tomo Matić
6. Državni arhiv u Splitu, Matica krštenih župe Vranjic (1665-1676)
7. Državni arhiv u Zadru, Morosinijev zemljišnik iz 1675. godine za naselje Klis
8. B. Zelić-Bućan, Popis pučanstva Splitske nadbiskupije; Radovi Historijskog arhiva Split, Svezak VI., Split 1967.
9. Državni arhiv u Zadru, Alberghettijev zemljišnik (1725-1729) za banderiju harambaše Jure Doturovića iz Turajaka
10. J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga II., Sinj 1997.
11. A. Ivanković, Podrijetlo hrvatskih rodova općine Otok na Cetini, Otok 2004.,
12. V. Vrčić, Plemena Imotske krajine, Imotski 1996.
13. A. Ivanković, Duvanjska prezimena, Tomislavgrad 2001
14. Isti, Hrvatski rodovi u župi Podbablje, Split-Podbablje 2005.,
15. K. Eterović, Fra Filip Grabovac, buditelj i mučenik narodne misli u prvoj polovici 18. stoljeća (njegov život, rad i stradanje), Split 1927.
16. H. Salopek, Ogulinsko-modruški rodovi, Ogulin 2007..
17. M. Marković, Slavonija: povijest naselja i podrijetlo stanovništva, Zagreb 2002..

________________________________________

Filip Hrgović. Izvor: Flickr

Prezime Hrgović ima 826 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 748. hrvatsko prezime.

Najviše ih je: u Zagrebu (72 obitelji, 170 duša), Splitu (35, 110), Satriću pokraj Sinja (30, 92), Vukovaru (18, 45), Sesvetama (12, 40), Osijeku (12, 38), Solinu (10, 35), Sinju (9, 27), Novakima pokraj Sopja (Virovitica) (7, 22), Slavonskom Brodu (5, 15).

U osnovi je prezimena imenica hrg koja, ovisno o području gdje je zabilježena, ima i različita značenja: hrg je posuda u kojoj opančari namakaju kožu; hrga je kameni sud (pri dnu tijesan, a k rubu izveden), a služi za ljuštenje (stupanje) ječma (Dalmacija); hrg je drveno korito za pojenje svinja (Smokvica na Korčuli), a u Slavoniji se za isti predmet kaže rg; rganj je i uzduž prepolovljena tikva koja poput kutlače služi za zahvatanje vode; rganj u Srbiji su posljednja tri mjeseca u godini, u kojima je obilje hrane, što se rgom uzima. [1]

Prezimena, koja u osnovi imaju hrg, na dalmatinskom se području javljaju u više oblika: Hrga, Hrgić, Hrgović, Argić (Aržić) i Hržić.

U starijim se maticama ova prezimena pišu bez glasa “h” i s vokalnim “r”, koje se pisalo kao “ar” i “er”, pa se primjerice to prezime na livanjskom području pisalo kao: Argich, Argovich i Arxich, što se čitalo kao Hrgić, Hrgović i Hržić odnosno Rgić, Rgović i Ržić. I danas nositelji ovog prezimena u Ćaiću pokraj Livna izgovaraju ga kao Rga, u Splitu Aržić, a u Sumartinu na Braču Hazić.

Hrge su pak sačuvale predaju da njihovo prezime dolazi od rga, a to se, dodaju oni, u novije vrijeme kaže mrga, dakle osoba visoka rasta i velike snage.

Slična su jezičnog postanja i prezimena: Hrg, Hrga, Hrgan Hrgar, Hrgić, Hrgarek, Hrgetić, Hrgota, Hrgovan, Hrgovčić; Herg, Herga, Hergešić, Hergić, Hergotić, Hergović; Erg, Erga,, Ergarac, Ergić, Ergo, Ergović; Krga, Krgal, Krgić, Krgotić, Krgović; Rgić, Rgović; Vrga, Vrgek, Vrgoč, Vrgoć, Vrgotić, Vrgov, Vrgović.

Hrgović je pretežio dalmatinsko prezime: u 17 naselja tog kraja popis iz 2001. godine zatekao je 101 njihovu obitelj s 319 duša, što je podosta više od trećine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj.

Dalmatinski su Hrgovići starinom iz stare župe Brotnjo (danas prostor hercegovačke općine Čitluk).

O tome nedvojbeno svjedoči potvrda koju je opći providur A. Mocenigo 24. listopada 1697. godine dao serdaru Antunu Prološčiću, harambašama Antunu Knezoviću i Šimunu Hrgoviću, a u kojoj je napisano da su oni iz turske Hercegovine doveli 100 obitelji s 500 osoba, koje su se uglavnom smjestile u Potravlju i Satriću, selima zapadnog dijela Cetinske krajine. [2]

U popisu iz 1741/1742. godine biskup fra Pavo Dragićević zabilježio u Brotnju, u Blizancima, obitelj Joze Hrgića (u izvorniku Joseph Arghich), koja se sastojala od tri starije osobe. Dvadesetak godina kasnije u popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine Hrgića uopće nema u Brotnju, jer su vjerojatno one tri starije osobe iz obitelji Joze Hrgića u međuvremenu umrle ili nekamo, što je manje vjerojatno, odselile. [3]

U venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine Hrgovići su u dva susjedna sela Cetinske krajine upisani s dva oblika prezimena: u Satriću Hrgović, u Potravlju Hrga, a petnaestak godina kasnije u Alberghettijevu zemljišniku (1725-1729) u Satriću su sve tri obitelji upisane s oblikom Hrgović: Jozina, Jurina i Šimunova. [4]

U drugoj polovici 18. stoljeća Hrgovići prelaze rijeku Cetinu i naseljavaju se u Bitelić. U Stanju duša župe Bitelić s kraja 18. stoljeća upisano je sedam obitelji tog roda s oblikom prezimena Argović, što se izgovaralo kao Rgović:

Na vrličko područje Hrge doseljavaju iza 1725. godine, jer ih tada nema u popisu vjernika Splitske biskupije nadbiskupa Ivana Krstitelja Laghija, ali su u austrijskom zemljišniku iz 1830. godine upisani u Maovicama pokraj Vrlike (obitelj Bože Hrge Martinova). [5]

Prema popisu iz 2001. godine Hrgovići u Cetinskoj krajini žive u četiri naselja tog kraja sa 44 obitelji i 134 duše: u Satriću (30 obitelji, 92 duše), Sinju (9, 27), Brnazama (2, 7), Donjem Biteliću (3, 8).

Istih su korijena i ostali današnji dalmatinski Hrgovići, zabilježeni u popisu iz 2001. godine u 12 mjesta s 57 obitelji i 185 duša, a najviše ih je: u Splitu (33 obitelji, 110 duša), Solinu (10, 35), Podstrani (3, 10), Kaštelima (2, 8) itd.

U ispravama o preseljenju katoličkog življa iz Goranaca poviše Mostara u zapadni dio Cetinske krajine 1693/1694. godine je navedeno je da je jedan od organizatora tog preseljenja Hercegovaca harambaša Šimun Hrga bio do tada stanovnik Goranaca. Malo kasnije 1741/1742. godine u popisu Hrvata katolika na livanjskom području biskup fra Pavo Dragićević zabilježio je u Lusniću Hrgiće, u Rujanima Hržiće; godine 1768. u popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića u Lusniću i Rujanima upisani su Hrgići, a u Čaprazlijama Hrgovići, a svi su doselili iz Cetinske krajine (Bitelić, Maovice, Satrić, Potravlje).

Inače Hrgovići iz Cetinske krajine i livanjskog područja održavali su međusobne veze, jer su u vrijeme ljeta kao stočari imali pašnje na istoj, na planini Dinari. Postoji mogućnost da su u Čaprazlije „donijeli“ iz Bitelića i „svoj dio Dinare“.

Danas pak pripadnici tog roda na livanjskom području žive: s prezimenom Hrga u Gornjoj Sturbi i Ćaiću; s prezimenom Hrgić u Lusniću i Žiroviću; s prezimenom Hrgović u Čaprazlijama.

Hrgovići s obje strane Dinare raselili su se, osobito u drugoj polovici 20. stoljeća: na zagrebačko područje (13 naselja, 96 obitelji, 221 duša) i u Slavoniju (24, 76, 211).

Od livanjskih Hrgovića i hrvatski brončani Filip.

Najbrojniji su: u Zagrebu (72 obitelji, 170 duša), Sesvetama (12, 40); Vukovaru (18, 45), Osijeku (12, 38), Novakima pokraj Sopja (7, 28), Slavonskom Brodu (5, 15), Vinkovcima (4, 13), Vaški pokraj Sopja (3, 10) itd.

Literatura

1. P. Skok, Etimologijski rječnik hrvatskog ili srpskog jezika, knjiga I., Zagreb 1971.
2. J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i18. stoiljeću., knjiga I.,
3. D. Mandić, Croati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annis 1743. et 1768. exaratis, Roma-Chicago 1962.,
4. Državni arhiv u Zadru, Venecijanski zemljišnik iz 1709. godine i Alberghettijev zemljišnik za banderiju serdara Antona Prološčića iz Potravlja
5. Ante Ivanković, Podrijetlo hrvatskih rodova vrličkog područja, Vrlika 2003.

Branka Vlašić. Izvor: Wikipedia

Prezime Vlašić ima 2517 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 133. hrvatsko prezime.

Vlašića je najviše: u Zagrebu (195 obitelji, 521 duša), Veloj Luci (40, 104), Karlovcu (29, 70), Dubrovniku (22, 67), Jastrebarskom (15, 58), Podstrani pokraj Splita (14, 44), Splitu (15, 36), Podravskim Sesvetama (12, 35), Sesvetama (11, 34), Rijeci (15, 32).

Prezime je izvedenica od imenice Vlah (Vlah + ić = Vlahić = Vlašić).

Preoblikovana osnova Vlaš- često se koristi i u toponimiji:

• Vlaška (Valahija) je povijesna oblast u južnoj Rumunjskoj između Karpata i Dunava, koja je dolinom rijeke Olt podijeljena je na dva dijela: istočni-Munteniju ili Veliku Vlašku s glavnim gradom Bukureštom i zapadni-Olteniju ili Malu Vlašku s glavnim gradom Craiovom;
• Vlašić je planina u srednjoj Bosni, sjeverno od Travnika s najvišim vrhovima Paljenik (1943 metra) i Vlašić (1919);
• dio planine Biokove zove se Mala Vlaška;
• hrvatska naselja: Vlaška Kula (Lika), Mala Vlaška (Pakrac), Vlašić Brdo i Vlaškovec (Jastrebarsko), Vlašići (Pag).

Jedna od poznatijih ulica u Zagrebu je Vlaška ulica, koja se u 13. stoljeću zvala Vicus Latinorum (Latinsko Selo), jer je bila naselje talijanskih obrtnika koji su prema onodobnim podjelama spadali među Vlahe. U Zagrebu postoji i predio Laščina, kojem naziv potječe od Olasz (Olaš), kako je glasio mađarski naziv za Talijane.

Istog su jezičnog postanja i prezimena: Vlašec, Vlašica, Vlašiček, Vlaškalić, Vlaški, Vlaškovac, Vlahović.

Vlašić je učestalo prezime dalmatinskih prostora: u 40 naselja tog kraja popis iz 2001. godine je zatekao 191 Vlašića obitelj s 525 duša.

Prezime Vlašić na šibenskom se području spominje u 15. stoljeću. [1]

Prema popisu iz 2001. godine Vlašići na šibenskom području žive u dva naselja s 15 obitelji i 46 duša: u Dubravi pokraj Tisnog (11 obitelji, 31 duša) i Vodicama (4, 15).
Jedan od starijih spomena prezimena potječe iz 1459. godine, kada je u Konavlima, u naselju Gabrile, navedena obitelj Đure Vlašića; u tom se naselju 1560. godine spominje Nikola Đurović Vlašić; godine pak 1673/1674. u Radovčićima, također u Konavlima, je zabilježen Đuro Vlašić. [2]

Na Pelješcu, u Brocama su godine 1831. upisane tri Vlašića obitelji: Stjepana Ivanova, Nikole Matova i udovice Ane Vlašić; godine 1880. su upisani domaćini obitelji: Miho Stjepanov, Mato Nikolin i obitelj pokojnog Ivana Stjepanova Vlašića. [3]

Ta grana peljeških Vlašića je nastala od starijeg roda Mihovića, koji se u Brocama mogu pratiti u ispravama od 1683. godine, kad je zabilježen Stjepan Matov Mihović.

I u Boljenovićima, također na Pelješcu, 1831. godine upisani su: obitelj Marka Josipova Vlašića koji se nekoć prezivao Rogizin a još ranije Skoknić; godine 1880. u Boljenovićima je zabilježena obitelj Frana Antunova i Josipa Markova Vlašića. [4] Dakle ta je grana peljeških Vlašića nastala od roda Rogizina starinom Skoknića.

U Stankovićima, također na Pelješcu, godine pak 1880. zabilježena je obitelj Ivana Pavlova Vlašića. [5]

Prema popisu iz 2001. godine na širem dubrovačkom području, u što je uključena i Korčula, Vlašići žive u 21 naselju s 81 obitelji i 217 duša. Ovom prigodom navodimo mjesta s 10 i više Vlašića: u Dubrovniku (22 obitelji, 67 duša), Brocama (6, 13), Kuparima (2, 11), Korčuli (5, 11), Novoj Mokošici (7, 24), Pupnatu (8, 24), Veloj Luci (10, 104).

Iz Dubrovnika je 1733. godine doselio u Opuzen Nikola Vlašić služiti u obitelji Andrije Salacanovića. Tu se spominju 1779. godine, ali su krajem 18. stoljeća nestali iz tog mjesta u Neretvi. [6]

Jedan od starijih spomena Vlašića potječe iz 1551. godine, kada su u popis vojne posade tvrđavnog naselja Brinje uvrštene i dvije Vlašića obitelji. Danas u Lici Vlašići žive: u Ličkom Osiku i Otočcu po jedna dvočlana obitelj i u Vrhovina jedna osoba s tim prezimenom.

Godine pak 1558. u urbaru Rosopajnika i Prilišća, naselja današnje općine Netretić u Karlovačkoj županiji, koji su tada bili posjedi Nikole Zrinjskog i Stjepana Frankopana Ozaljskog, upisan je i Bariša Vlašić. Iz te isprave saznaje se da su najsvježiji doseljenici stigli iz Muškovaca pokraj Obrovca.

U Libretinu fra Pavla Šilobadovića, u kojem taj fratar iz Zagvozda (Imotska krajina) opisuje prodore primorskih harambaša u zabiokovsko, tada tursko, područje u vremenu od 1662. do 1686. godine, spominju su i Vlašići kao naselje u Imoti, koje se nalazilo na mjestu današnjeg istoimenog zaseoka najzapadnijeg pograničnog sela hercegovačke općine Grude, Sovića.

“1665., miseca gospoišćaka (kolovoza) na 13. otiđe naša četa, 12 ljudi, zarobiše u Vlašići malo goveda i pobigoše put Tihaljine, ali ji dočekaše Turci u Tihaljini i ubiše Marka Vodanovića na mistu, a drugom oteše kabanicu, a ostale Turci i ne vidiše tako plino i prognaše.” [7]

Ni činjenica da se pripadnici tog roda s preoblikovanim prezimenom Vlašević pojavljuju u zbjegu stanovnika imotskog sela Vinjana na zadvarsko-breljanskom području u vrijeme Bečkog rata 1686. godine (obitelji Pavlova s tri i Andrije Vlaševića s četiri člana), [8] ništa ne mijenja glede Sovića kao starine dijela Vlašića roda. Naime da su te dvije Vlašića obitelji iz Sovića bile „gosti“ u zbjegu potvrđuje i činjenica da se Vlašići nisu vratili u Vinjane, za koje ih ništa nije vezalo, već su se ponovo smjestili u svojim Sovićima. Upravo ih stoga nema u venecijanskom zemljišniku iz 1725. godine za područje Vinjana.

O Vlašićima svjedoče i biskupski popisi Hrvata katolika Bosne i Hercegovine u 18. stoljeću. Tako primjerice u popisu biskupa fra Pave Dragićevića iz 1741/1742. godine u Dunićima (danas Sovići pokraj Gruda) živjelo je osam Vlašića obitelji s 57 duša (Jurina s tri, Stipanova s četiri, Božina s pet, Nikolina i Marijanova s po šest, Andrijina sa sedam, Ilijina s 10 i Matina s 15 duša). [9] Biskup Dragićević je u Vinici pokraj Tomislavgrada zabilježio i devetočlanu obitelj Šimuna Vlašića. [10]

U popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine Vlašići su u Sovićima zastupljeni sa šest obitelji i 33 duše (Antina i Ivanova s po tri, Jakovljeva s četiri, Marijanova s pet, Šimunova sa šest i Ilijina s 12 duša). [11]

U Baćini pokraj Ploča u popisu stanovništva iz 1744. godine zabilježene su dvije šestočlane Vlašića obitelji: Ivanova i Matina. [12]

Prema popisu iz 2001. godine Vlašići su na širem splitskom području nazočni u 11 naselja sa 49 obitelji i 136 duša, a najviše ih je: u Podstrani (14 obitelji, 44 duše), Splitu (15, 36), Imotskom (5 16), Omišu (3, 10) itd.

Prezime Vlašić pojavljuje se u Međimurju 1533. godine, kada je u Nedelišću i Totovecu upisan grafijski oblik Lasych; godine 1638. zabilježena su tri oblika: u Zasadbregu Valasich, Donjem Hrašćanu i Slatinščaku Vlasić, u Zasadbregu Vlassich; godine 1651. u Mons (Brdu) Zasadu oblik Vlassich; godine 1660. oblik Vlasich u Leskovcu i Mons Rimščaku; godine 1665. tri oblika: u Minor (Malom) Slatinjaku Vlasich; u Leskovcu Vlassich te u Leskovcu i Rimščaku Wlassich; godine 1698. u Belici oblik Vlasics i u Donjem Mihaljevcu Vlassich; godine 1712. u Strahonincu oblik Vlassics i u Kotoribi Wlasics itd.

Sadašnji oblik Vlašić ustalio se iza 1931. godine, kada je zabilježen u Donjem Hrašćanu, Držimurecu, Kotoribi i Podbrestom.
Prema popisu iz 2001. Vlašići u Međimurju žive u 14 naselja s 25 obitelji i 74 duše, a najviše ih je: u Držimurecu (tri obitelji, 16 duša), Maloj Subotici (5, 16) itd.

U Slavoniji je prema popisu iz 1760. godine u Podvinju pokraj Slavonskog Broda zabilježeno je šest Vlašića kuća, u kojima je živjelo devet bračnih parova s ukupno 48 duša, kojih su domaćini bili: Antun sa sedam, Lovro, Ivan i Matija s po pet te Marko i Nikola s po 10 duša. [13]

Popis iz 2001. godine zatekao je u 32 mjesta pet slavonskih županija 67 Vlašića obitelji sa 187 duša, a najviše ih je: u Osijeku (pet obitelji, 15 duša), Slavonskom Brodu (10, 25), Podvinju (4, 15), Virovitici (4, 11), Požegi (10) itd.

Evo i jo nekih spomena te grane Vlašića: pečat Matije Vlašića iz Budinšćine (Hrvatsko zagorje) s označenom 1607. godinom čuva se u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, kao i pečat Matije Vlašića, plemićkog suca grada Varaždina iz 1629. godine; plemstvo i grb dodijelio je braći Petru i Jurju Vlašiću iz Varaždina car Karlo III. u Beču 20. ožujka 1718. godine; Franjo Vlašić (1766-1840) bio je hrvatski ban od 1832. do 1840. godine, a barunski naslov dobio je od cara Ferdinanda 1832. godine; nositelj je i odličja Viteza željeznog reda Marije Terezije od 1813. godine; bio je pobornikom Ilirskog preporoda, posebno se zalagao za hrvatska prava u zajedničkom Hrvatsko-ugarskom saboru u Požunu (Bratislava, Slovačka).

U 10 naselja Hrvatskog zagorja popis iz 2001. godine zatekao je 12 Vlašića obitelji s 24 duša, dok je na varaždinskom području u devet mjesta nastanjeno 15 obitelji sa 46 duša. Najviše ih je: u Rakovcu Tomaševačkom (dvije obitelji, devet duša); Varaždinu (7, 21), Gornjem Vratnom, Kelemenu i Varaždinskom Toplicama po (1, 4) itd.
Gotovo polovica svih Vlašića u Hrvatskoj živi na zagrebačkom području, a dakako pri tom je riječ o pripadnicima različita i krvnog i mjesnog podrijetla: u 64 naselja tog kraja popis iz 2001. godine zatekao je 399 Vlašića obitelji s 1040 duša.

Ovom prigodom navodimo mjesta s 10 i više Vlašića: u Adamovecu (tri obitelji, 17 duša), Brckovljanima (4, 12), Gornjem Prekrižju (3, 10), Jastrebarskom (15, 58), Kostanjevecu (11, 23), Sesvetama (11, 34), Strmecu pokraj Svete Nedelje (56, 171), Velikoj Gorici (9, 18), Zagrebu (195, 521).

Dio sadašnjih Vlašića tog područja doselio je u drugoj polovici 20. stoljeća iz hercegovačkih općina Gruda i Jablanice.

Na susjednom karlovačkom području u 19 naselja živi 57 Vlašića obitelji sa 146 duša, a najviše ih je: u Karlovcu (29 obitelji, 70 duša), Podbrežju i Skakavcu po (2, 9), Crnoj Dragi pokraj Lasinje (3, 8) itd.

Vlašić je i prezime primorskog-istarskog područja: u 27 mjesta tog kraja živi 60 Vlašića obitelji sa 143 duše, a najviše ih je: u Rijeci (18 obitelji, 42 duše), Puli (5, 31), Cerniku pokraja Čav(a)la (8, 20), Malom Lošinju (4, 10) itd.

Prezime je to i sisačkog kraja: u 27 naselja tog dijela Hrvatske prebiva 56 Vlašića obitelji sa 125 duša, a najviše ih je: u Sisku (devet obitelji, 21 duša), Donjoj Gračenici (4, 11), Gornjem Popovcu (5, 11), Donjem Komarevu (8, 10), Kutini (5, 10) itd.

Spominjuemo i još dvije manje skupine Vlašića: bjelovarsku (14 mjesta, 27 obitelji, 71 duša) i koprivničko-križevačku (7, 23, 63), a najviše ih je: u Bjelovaru (osam obitelji, 21 duša), Ždralovima (3, 11), Rajiću i Severinu po (2, 6); Podravskim Sesvetama (12, 35), Križevcima (4, 14) itd.

Literatura

1. I. Ostojić, Šibenska onomastika, treći nastavak; Zbornik Kačić Split 1984. godine
2. N. Kapetanić-N. Vekarić, Konavoski rodovi, dvije knjige, Dubrovnik 2001. i 2003.
3. N. Vekarić, Pelješki rodovi, dvije knjige, Dubrovnik 1995-1996.
4. J. Bebić, Župa Opuzen, Opuzen 1983.
5. A. Mijatović i Z. Kordić, Tihaljina, Puteševica i Jabuka, nekad i danas; Monografija župe Tihaljina u povodu 100. obljetnice obnove župe (1889-1989), Duvno 1989.
6. S. Kovačić, Obitelji iz imotskih i radobiljski sela u zbjegu u selima ispod Zadvarja godine 1686; Imotski zbornik I., Imotski 1992.
7. D. Mandić, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annis 1743. et 1768. exaratis, Chicago-Roma 1962.
8. M. Ujdurović, Stanovništvo Makarskog primorja od 15. do 19. stoljeća, Gradac 2002.
9. A. Zirdum, Prezimena katolika plehanskog kraja od 1760. do 1910. godine; Monografija franjevačkog samostana Plehan, Plehan 1987.